Slušajte uživo:

Online radio UM

Gledajte uživo:

Radio u bojama

Slušajte uživo:

Radio Otvorena Mreža

Hanka Idrizović: „Batko je bio uz nas kao naš otac. Veze pacijenata i koordinatora OM su neraskidive”

13. 11. 2020 - 11:34
|
|
by udrimuski.ba
|
foto: udrimuski.ba

Svoju priču o transplantaciji u Nici ispričala je Hanka Idrizović. U okviru programa OM, Hanka je uspješno transplantirana 8.avgusta 2015.godine. 17 godina je imala problema sa bubrezima, a danas se, kaže, osjeća dobro i nema nikavih zdravstvenih problema. Kao kćerku je, kaže, zavoljela Irmu Kolju, koordinatoricu iz programa OM, koja je bila sa njom u Francuskoj.

„Na dijalizu sam krenula 2011.godine i, normalno, svi ovi što idu na dijalizu znaju kako je tamo. To je patnja i jako je teško. Imala sam probleme sa fistulama, sa pucanjem vena, bilo je svega-užas. Svako drugi dan na dijalizu, razmišljaš kako,šta...Nemaš budućnosti, jednostavno.“

Gledajući emisiju „Hrabri ljudi“, Hanka je saznala za Batka i čula da se govori o transplantacijama u Francuskoj.

„Sa još jednom kolegicom, koja je transplantirana, otišla sam u Sarajevo. Tu nas je Batko odmah upisao, ispričao nam kako to sve ide. Ja jesam imala nešto novca, jer sam sakupljala novac za neku drugu zemlju sa čovjekom kojeg uopšte nisam poznavala. Imala sam neki dogovor i razmišljala sam, ne znam ni kud idem ni gdje, ni kako ,šta, ali jednostavno moraš to...  Vratila sam se, nakon toga, kući i nastavila ići na dijalizu. Uvrštena sam na listu u Francuskoj, imala sam nadu u život, u budućnost“

Nakon dvije i po godine transplantirana je u Nici.

„Svi su mi govorili da od toga nema ništa, ovo,ono,svašta je bilo. A ja sam molila Boga samo da budem dobro, pa doći će i to . Tako se i desilo. Jedno veče zazvonio je telefon. Normalno, kad se Batko javi, ja znam šta je. Javio je da sam dobila poziv, idu suze, plačeš, nije ti jednostavno. Onda razmišljaš kako je tamo, da li ću ja to da preživim, ali opet, sve je bolje nego dijaliza. Otišla sam za Nicu, transplantirala se. Sa mnom je bila Irma, ne mogu joj ono nikada zaboraviti. Ja sam uvijek govorila da je ona moja druga kćerka.“

Na dirljive Hankine riječi, reagovala je Irma Kolja, koja se u telefonskom javljanju, u emisiji Udri muški, takođe prisjetila trenutka kada je Hanka uspješno transplantirana.

„Znate kako sve ide velikom brzinom kada bude upućen poziv za transplantaciju. Spremanje, pripreme, kupovina karata. Sjećam se da nije bilo leta iz Sarajeva, morali smo iz Zagreba da letimo, pa smo krenuli nekad rano ujutro, oko 3-4h. Kolege su me odvele u Zagreb, a usput smo pokupili i Hanku. I sjećam se tog dana, 7.avgust je, čini mi se, bio. Tu noć, kad smo stigli, nisu operisali Hanku, nego ranim jutrom, 8.avgusta. Sjećam se tog iščekivanja šta i kako će biti. Svaka sekunda je kao sat. Kad je Hanka prebačena u intenzivnu njegu, otišla sam do doktora i on mi je rekao da postoji hematom. Oni su to odmah vidjeli, da nešto nije u redu, pa su je ponovo vratili u operacionu salu. Nakon toga je doktor rekao da je sve savršeno, stabilno i da će sve biti dobro. Ono što je super kod Hanke je to što je ona uvijek pozitivna bila, nasmijanai vesela“, ispričaala je Irma.

Pored sretne vijesti da je uspješno transplantirana, tada u Nici, Hanka je saznala i da će dobiti unuku.

„ Da se nisam transplantirala i, hvala Allahu i Batku, ne bih zapamtila, sigurno, da oženim sina i dobijem, sada, dvije unuke. Sve što sam preživjela i moja porodica je preživjela sa mnom. Bili su mi velika podrška, tugovali su sa mnom i radovali se sa mnom. Sada su moji nalazi super. Dok sam bila sa Irmom u Francuskoj, Batko je non-stop zvao i pitao kako sam. Kad dođem u Sarajevo, čekaju me lijekovi, a u Tuzlu idem na kontrole i ti ljekari su stvarno divni prema meni. Sve pohvale,a  posebno za doktoraa Batka. Bio je uz nas kao naš otac.“

O iskustvu sa pacijentima prije i poslije operacije, o iščekivanju dobrih vijesti i vezama koje postaju neraskidive, koordinatorica programa OM, Irma Kolja je rekla:

„Odgovornost je velika, ali nema ljepšeg osjećaja nego kad na kraju bude sve u redu, kao što je, uvijek, kod nas bilo sve u redu. Zaborave se sve poteškoće kada vidite da su ljudi zdravi i sretni poslije svega. Vrate se normalnom životu. Sa svim pacijentima što sam prošla, sa svima se toliko vežeš kao da su ti porodica. Svaki trenutak proveden tamo sa njima, kad vidite, na licu mjesta, šta se dešava, znate da su udaljeni od porodice i da nemaju nikoga osim vas. Ne znam, osjećaj se ne može ni opisati, čak.“