Slušajte uživo:

Online radio UM

Gledajte uživo:

Radio u bojama

Slušajte uživo:

Radio Otvorena Mreža

FARUK ŠEHIĆ: Sloboda u šugavom vremenu

14. 04. 2020 - 20:54
|
|
by udrimuski.ba/inforadad.com
|
foto: inforadar.com

Nastaviću sa svojom rutinom dokle god to bude moguće. Odlaziću u ribolov. Kad izlazim u grad pazim na odjeću kao da vani teče uobičajeni život. Parfem na vrat. Masku na lice, navučem rukavice. Treba biti uglađen i dostojanstven i u čudnim, ekstremnim vremenima kakvo je ovo naše. Koronavirus ne smije i ne može zaustaviti moj način života.

Za inforadar.com piše: Faruk Šehić

Tokom rata volio sam izaći iz kuće, gdje smo kao vojnici boravili, i hodati noću (ili danju) kroz srušen i napušten grad. Granate bi padale, meci fijukali, primoravali bi me da trčim u punoj ratnoj spremi.

Rezervni okviri su se tresli na prsima kao teške metalne sise nadrealnog fizičkog oblika. Zadihan bih ulazio u prvu praznu kuću da potražim zaklon jer je granata pala na krov susjedne kuće. Stajao bih na vratima utvarne kuće i čekao da granatiranje završi, tada bih nastavio šetati, pretrčavati tamo gdje se zbog snajpera i sijača smrti to moralo raditi.

Znojio bih se i miris znoja se miješao s mirisom mašinskog ulja kojim je bila podmazana moja puška, mađarski kalašnjikov oznake SV-3059.

Uživao sam u ovom ritualu jer sam bio mlad, nesputan i nikad poslije nisam osjetio takvu navalu divlje slobode u grudima i srcu. A i zbog toga što sam bio kockar u partiji ruleta gdje je ulog bio moj život.

Nisam se bojao. Strah od smrti je u meni budio praiskonsku volju za slobodom i životom u kojem sam mogao uživati više nego ikad.

Nisam bio u raju na zemlji, ali znam da su sve stvari 1992. imale takav okus: svaka trešnja, svaki gutljaj vode, svako pivo, cigareta, obrok hrane, sve je imalo okus kakav mora da je postojao jedino u raju odakle smo davno, vlastitom krivicom, istjerani. Nikad veći osjećaj nesputane slobode nisam osjetio nego tokom ratnih dana, posebno prve ratne godine.

Začuđujuće je kako su ljudi zbog koronavirus pandemije brzo odustali od teškom mukom izborenih građanskih sloboda i ljudskih prava. Između straha od smrti i želje za slobodom izabrano je ovo prvo.

Lockdown je uveden 18. marta, a policijski čas u Federaciji BiH 22. marta. Ako je prvi potez sasvim razumljiv za drugi ne postoji nikakvo racionalno objašnjenje, jer čak ni u regiji Lombardija nije uveden policijski sat, iako se tamo broj umrlih vodi na stotine a zaraženih na desetine hiljada. Zato su Srbija, BiH i Sjeverna Makedonija uvele policijski čas kao dokaz da staljinizam ovdje još nije umro.

Imam poznanicu koja živi u žarištu pandemije u Lombardiji. Od početka se žalila na opštu histeriju među ljudima koji su počeli da prate jedni druge ako bi ko prekršio naredbu o nekretanju. Kaže da je regionalna vlada pogriješila što nije odmah zatvorila fabrike, koje su brojne u ovom industrijskom dijelu Italije. Tako se zbog kapitalističkog profita zaraza brzo širila među radnicima. Profit je, naravno, bitniji od ljudskih života.

Priča mi kako kriomice pobjegne u šumu i hoda satima, jer naprosto ne može i neće da izdrži represiju države i svojih sumještana koji smatraju da ljudi koji sami šetaju prirodom ili voze biciklo na udaljenim mjestim šire ovu opasnu zarazu. Što, naravno, nema veze s mozgom, ali ima sa onim dijelom mozga koji upravlja kolektivnim nagonima, histerijom, manijom ili psihozom.

Moja poznanica je spisateljica i kaže da u radnjama možeš kupiti samo striktno određene stvari. Hranu i lijekove u dopuštenim količinama, ali ne možeš kupiti drvenu olovku, jer ćeš time izazvati nestašicu živežnih namirnica i lijekova. Birokratija panike, užasa i haosa ima svoju logiku koja je nerazumljiva ljudima koji misle svojom glavom. Takvih je u ovakvim vremenima uvijek malo i oni se redovno proglašavaju luđacima.

Lično sam se u ovo uvjerio kada sam pokušavao ljudima objasniti da ne trebaju stvarati enormne zalihe hrane, jer time stvaraju paniku i vještačku krizu. Brzo sam proglašen neuračunljivim, a bilo je to još početkom marta.

Moja poznanica iz Londona kaže mi da je opšte ludilo i tamo. Pokupovali su sav toaletni papir u Londonu, što je globalna pojava i dokazan način borbe protiv koronavirusa. Nije joj jasno kako su se ljudi preko noći promijenili i smatra da će se preko noći i desiti povratak u normalu a da ćemo mi ostati širom otvorenih usta u nevjerici. Tako funkcionišu masovni gestovi poput paranoje. Nestanu isto brzo kako se i pojave.

I još je upotrijebila jednu plastičnu metaforu: „Ja sam kao mačka koja uvijek želi da prozor bude malo odškrinut da mogu izaći van kad god to poželim“. Nismo svi isti, nemamo iste spletove živaca, duh nam je različit i to treba poštovati.

Svaki dan hodam ulicama Sarajeva i mogu sa apsolutnom sigurnošću da kažem kako ljudi milion posto poštuju upute da ne izlaze van ako to baš ne moraju. Čak je i mali broj ljudi +65 godina na ulicama. Nekad mi dođe da nekog od njih napadnem i kažem kako nije u redu da šetaju gradom jer imaju zabranu kretanja, ali pošto sam antiautoritaran onda ne kažem ništa, nego produžim dalje.

Dešavanja u BiH pokazuju da je, počev od Milorada Dodika pa do federalnih vlasti (koje ga kopiraju u svim despotskim mjerama), ovdje doslovce shvaćeno ono što je Yuval Noah Harari napisao u genijalnom tekstu u Financial Timesu, da će autokrati ovo dočekati kao dar s neba da dodatnu učvrste svoju vlast i legalnim putem ukinu i pogaze ljudska prava i slobode. Orbanova Mađarska je to već uradila. U Slovačkoj su uveli kontrolu zaraženih osoba preko telekom operatera, a prije njih su to uradili u Južnoj Koreji, Singapuru i Tajvanu.

Država se uspostavlja kao tamnica njenih građana, očit je primjer Srbije i Aleksandra Vučića koji prijeti ljudima da neće biti mjesta na grobljima ako ne budu poštovali njegove represivne mjere. Do prije petnaestak dana ista osoba se podsmjehivala koronavirusu a njegovi poslušnici govorili da je to urnebesan virus izmišljen na fejsbuku.

Iako slike vojničkih kreveta u prostoru za izolaciju budućih zaraženih na Beogradskom sajmu bude sjećanja na luksuznije logore iz proteklog rata, ne treba pretjerivati u takvoj usporedbi. Mada se na nekom podsvjesnom nivou teško oteti utisku da psihotični vladar ne gradi logore za vlastite neposlušne građane kao u nekoj distopiji, koja se ostvaruje pred našim očima.

Mnoge stvari koje su bile u domenu antiutopijske fikcije upravo se dešavaju. Granice država su zatvorene, aerodromi rade bez putnika, gradovi su u karanteni, stotine hiljada ljudi su u izolaciji. Socijalna distanca je glavno pravilo ponašanja i cijeli naš svijet je spao na prostor stana ili kuće. U mom slučaju svemir mi je veličine 40 kvadratnih metara zajedno sa zastakljenom terasom gdje držim biljke. Balkonski vrt je mjesto gdje se mogu utješiti vječnim ciklusom života u prirodi koja ne haje za lockdown ili policijski čas.

Moj problem je što znam misliti brzo i precizno u graničnim situacijama i tokom velikih istorijiskih događaja. Vidim stvari unaprijed za nekoliko koraka, kao što sam ih vidio i u ratu, kada sam vodio po 250 ljudi u najgorim mogućim situacijama. Kada sam i prije lockdowna i policijskog časa govorio da će represija biti jedini odgovor ove raspale države na pandemiju nije mi niko vjerovao, ali to već nije moj problem. Posljedice represivnih mjera će se osjećati godinama nakon što se ovo završi.

U gradu bih sa zanimanjem gledao ljude u hirurškim maskama, maramama preko lica ili maskama za zaštitu od zagađenog zraka i vidio bih stanovitu dozu erosa na njihovim licima. Eros se povećava u graničnim situacijama isto kao i strah od smrti. Ljudski vitalizam nema granica, tako će i ovaj put život opet pobijediti smrt.

Ima dana kada bih osjećao neprirodnu, zgusnutu atmosferu na pustim gradskim ulicama i podsjetila bi me na kombinaciju mojih ratnih sjećanja i sekvenci iz postapokaliptičnih i distopijskih filmova. U tekstu za Kosovo 2.0 napisao sam da tišina u Sarajevu liči na tišinu netom prije žestokog artiljerijskog napada na opkoljeno Sarajevo. Pogriješio sam. Trebao sam napisati da me podsjeća na atmosferu u Bosanskoj Krupi prije granatiranja, čisto da ne uznemirim duhove u ovom gradu koji misle da je Sarajevo centar univerzuma.

Radim na rukopisu koji se dešava u Evropi gdje nema država, granica, nego su gradovi tinjajuća zgarišta nakon bezbroj ratova, a u njima ljudi pokušavaju živjeti na ruševinama. Nastoje izgraditi nove živote; žele da vole, rađaju i umiru od starosti. Počesto se bojim da ga neću stići dovršiti jer stvarnost prijeti da me dobrano sustigne i prevaziđe. Kako sad da pišem o pustoši u izmišljenim gradovima kada se pustoš dešava u stvarnim gradovima, u realnom vremenu?

Nastaviću sa svojom rutinom dokle god to bude moguće. Odlaziću u ribolov. Kad izlazim u grad pazim na odjeću kao da vani teče uobičajeni život. Parfem na vrat. Masku na lice, navučem rukavice. Treba biti uglađen i dostojanstven i u čudnim, ekstremnim vremenima kakvo je ovo naše.

Koronavirus ne smije i ne može zaustaviti moj način života, ako već može uzeti bilo čiji život. Za druge ne znam, oni imaju drugačije shvatanje slobode i straha od smrti.

TAGOVI:



Zadnje dodane

Darko Došlo: Dva lica jedne vlasti

''U mog Sulje jakna su'dva lica'', hvalila se na kafi jedna komšinica drugoj, aludirajući valjda na to da je njen Suljo dobro obučen i moderan, jer prati trendove.

OVAKVI NARODI NE ZASLUŽUJU BOLJU BUDUĆNOST !

Koliko god se protivili i ne bilo nam pravo, dešavanja tokom posljednjih 40 godina, potvrđuju da je kolektivitet na prostorima ex-Yu, de facto i de jure, jalovo inferioran u odnosu na brojne istaknute i decenijama neopravdano eksponirane individue, nedvosmisleno zaslužne za propast naciona, na čije čelo su nečijom voljom i interesom izbile ili bolje rečeno postavljene

Preporučujemo