Slušajte uživo:

Online radio UM

Gledajte uživo:

Radio u bojama

Slušajte uživo:

Radio Otvorena Mreža

Rednja i epidemija

08. 04. 2020 - 21:10
|
|
by udrimuski.ba/portalnovosti.com
|
foto: portalnovosti.com

Epidemija velikih boginja gurnula je u leksičku zabit riječ rednja. Žao mi je što se rednja prostorno suzila, a mogla se proširiti, danas bi taman pristajala uz ovu nevolju s virusom. Umjesto toga, eno je još u Sijarićevim knjigama, i u ustima starijih Sandžaklija. Neka rednja naišla pa nas poobaljivala, jedva se davranisasmo.

Za portalnovosti.com piše Sinan Gudžević

Epidemija nam je došla iz starogrčkoga. Tako se to može kazati upotrebljavajući etički dativ, kao: došla nam tetka iz Turske. Mnogi kojima je ovaj jezik, ne grčki nego ovaj na kojem ovo čitaju, materinji i očinji smatraju da za epidemiju nema i ne treba druge riječi. Evo, i neki dan u ovoj mojoj samoizolaciji, jedan mi prijatelj telefonom kaže kako epidemija i nema dobra sinonima. Pa na moje neslaganje i primjedbu kako bi, recimo, morija mogla biti sinonim, kaže kako morija neki sinonim jest, ali ‘tanak, brate, sinonim, donekle-sinonim’. Jer je, nastavlja, morija umiranje, pomor, smrti bez ozdravljenja. Dobro, kažem ja, nije da nije epidemija samo donekle morija, to da je epidemija više bolovanje manje umiranje, moglo bi se s pouzdanošću odnositi i na žešće morije, no ima morija i morija, a ima i epidemija i epidemija. Nije mi se dalo da prijatelju obrazlažem kako su, ne samo prema mom vajnom mišljenju, nego i prema spoznaji lingvista, svi sinonimi donekle, i kako pravih i čistih sinonima i nema. U djetinjstvu nisam nikad čuo riječ epidemija, valjda zato što sam rastao bez radija i skoro posve bez novina, u planinskom selu bez struje. Ali sada, kad je od djetinjstva prošlo više no pola stoljeća, znam da smo imali riječ od koje boljeg sinonima za epidemiju nema: rednja!

Udarila rednja po Pešteri, sva sela od Duge Poljane do Giljeve su strof, staro i mlado palo na dušek, kašlju i kihaju sela po cio dan pa i po cijelu noć, a svaka kuća ima jedva nekog zdravog na dvije noge da poji one što ne mogu ustati. Rednja je bila i kašalj i groznica, hladne noge, a vatra u glavi, bumbajat djeca. Raslo se sa rednjom, kao sa povodnjem, kao sa zimskom zehmerijom i ljetnim čelopekom. Jedne godine je rednja velikog kašlja umorila preko devedesetoro djece od moga sela nizbrdo do Rajčinovića pred Pazarom, to je daljina od tridesetak kilometara. Još ima ljudi koji bi mogli nabrojati u kojim je kućama ta rednja odnijela dijete. Rednja je bila terminološki i zakon i ustav i svi amandmani. Kuku, došla rednja, razboljeo se dedo, hoće da umre.

Rednja je bila nezamjenljiva sve do marta 1972, kad ju je istisnula epidemija. Uz pomoć škole, uz pomoć radija, učitelja iz Bosne, Vojvodine i Šumadije. Našim, inače dobrim učiteljima riječ rednja bila je poznata, ali su je smatrali za onako malo nastranu, ako ne baš za stranu. A epidemiju su naravno već poznavali pa su je upotrebljavali učestalo, a uz njih su pristali poštari, matičari, milicajci, šumari, odmah, danas mi se čini i slasno i nepovratno. Epidemiju je uvela variola vera, ime za velike boginje. Ne znam kako je bilo drugdje, ali u mom kraju, uz rijeku Ljucku pa uz potoke, za mjesec dana je rednja ustuknula pred epidemijom. Kad je, krajem zime 1972, novopazarski učitelj Latif Mumdžić prebačen u Beograd zbog neobičnosti bolesti, pa kad se nakon nekoliko dana čulo da je umro, i to od velikih boginja, i da od toga zla boluje i njegov brat Džibo, epidemija je već bila riječ u svim ustima. Pravoslavci su govorili velike boginje, a muslimani velike kraste. Zato što muslimanu vjerniku nije dopušteno da izgovara imenicu boginja, jer je Bog jedan, nedjeljiv i bez druga, a kamoli da mu se pridaje drugarica, pa još u množini. Kad se pročulo da je Mumdžić umro, pravoslavci iz golijskih sela su većinom kazivali kako je umro od velikih boginja, a muslimani su umjesto ‘od velikih krasta’ počeli govoriti kako je umro od epidemije. Epidemija je, i to mi je ostalo nezaboravno, za moje najbliže bila najprije bolest, a ne zaraza, nikako rednja. Udarila u narod naka epidemija i nekome nema dermana, govorio je moj otac tih dana. Derman je spas. Tada se slušao radio, a javljeno je, neki su čuli, neki nisu, da je epidemija uzela prvu žrtvu, a ime se saznalo koji dan kasnije, iz novina. Poslije se čulo da je bilo još žrtava, na kraju ih je bilo 35, neki i danas tvrde da je bilo 40. Nisam čuo ni od koga, a tada sam išao u četvrti gimnazije, dakle bio sam u Pazaru, pa sam dolazio i na selo, ni od koga, dakle, nisam čuo ni tada ni kasnije da je spomenuo kako se umiralo ‘od rednje’. Na radiju i televiziji se govorilo o velikim boginjama, u mojem selu se to prevodilo u velike kraste, tek tu i tamo bi se reklo i variola vera. No s ovom potonjom nije sve išlo jasno: i danas ima ljudi u mom kraju koji misle da je taj latinski naziv zapravo ime neke medicinske sestre koja je umrla od velikih krasta, pa je po njoj nazvana i bolest. A dvije umrle medicinske sestre su se zvale Dušica Spasić, iz Beograda i Milka Đurašić, iz Čačka.

I tako dalje, no je epidemija velikih boginja gurnula u leksičku zabit riječ rednja. Žao mi je što se rednja prostorno suzila, a mogla se proširiti, danas bi taman pristajala uz ovu nevolju s virusom. Umjesto toga, eno je još u Sijarićevim knjigama, i u ustima starijih Sandžaklija. Neka rednja naišla pa nas poobaljivala, jedva se davranisasmo.

Dakako, rednja dolazi od reda. Boljka koja ne bira, nego uzima s reda, sve po redu. Red je ovdje suprotnost redu, sve odreda, na kamare. Ordine per contrappasso, rekli bi, možda, dantolozi. Rednja su i groznice i malarije i kraste i boginje kravlje i kozice i gripe i kašljevi. Sve je to rednjino i sve bi stalo u rednju, a pristaje rednji i rednja pristaje uza sve njih. Stao bi i opaki virus corona. Ali, u društvu sa epidemijom, morijom, pandemijom, rednja sliči dijalektu koji nije imao sreće da bude izabran za jezik. Možda bi mi neki jezično usplahireni hrvatski crkvenjak prigovorio kako se rednja miješa u nazivlje zaređivanja, možda. Možda i ne bi, svejedno, meni je žao rednje, napismeno mi je žao što je skrajnuta.

Tukidid, kome dugujemo jedan od prvih opisa rednje, ne poznaje riječ epidemija u današnjem značenju po svijetu. Poznaje phthora (φθορά), pogibija, pomor, pošast, a ta pošast od zaraze je bila kuga, koja se na grčkom zove loimos (λοιμός). U ‘Povijesti peloponeskog rata’, u drugoj godini, Tukidid opisuje pomor koji kuga čini u Ateni, gdje umiru i ljudi i ljekari. Od kuge umire atenski državnik i strateg Perikle, a obolijeva i sam Tukidid. Grčka riječ epidemia (ἐπιδημία) označava boravak u nekoj zemlji, u nekom narodu. To je složenica od priloga ἐπι, u, sred, i imenice δήμος, narod, puk. Nigdje kod Tukidida riječ epidemia ne označava ništa što ima veze s bolešću.

Ima još. Ni Tukididov savremenik Hipokrat, otac medicine, ne poznaje riječ u današnjem značenju. To ne može ostati bez našeg čuđenja, ako se sjetimo da dvije (zapravo sedam, ali dvije, duža je to priča!) najvažnije Hipokratove knjige imaju naslove ‘Epidemije’ ili ‘O epidemijama’. No valja znati da Hipokratove epidemije ne označavaju bolesti koje se prenose s jedne osobe na drugu, već bolesti koje vladaju u nekom kraju ili u nekom razdoblju. Epidemijske bolesti kod Hipokrata jesu one bolesti od kojih obolijeva neki narod u neko doba godine i načelno su lišene elementa prenosivosti. Četrdeset i dva primjera opisa bolesti u prvoj i trećoj knjizi su uvjerljiv primjer za to kolika je udaljenost naslova ‘Epidemije’ od današnjeg značenja riječi epidemija, o pandemiji da ne govorimo.

Kad bih se, ako bih se ikad, dao da prevodim Hipokratove knjige o epidemijama, prije bih izabrao da im naslov na našem jeziku bude čak ‘Endemije’ nego ‘Epidemije’. A da se u njima radi o boleštinama koje se prenose zarazom, onda bi se knjiga zvala ‘Rednje’. Ali se ne radi ni o rednjama. Zato bih ih prevodio onako kako su ponekad prevođene na latinski: De morbis popularibus (O narodnim bolestima). Prevođene su i kao De morbis epidemicis, tako ih ne bih naslovio, iz ovoga što rekoh jasno je zašto ne bih.



Zadnje dodane

Darko Došlo: Dva lica jedne vlasti

''U mog Sulje jakna su'dva lica'', hvalila se na kafi jedna komšinica drugoj, aludirajući valjda na to da je njen Suljo dobro obučen i moderan, jer prati trendove.

OVAKVI NARODI NE ZASLUŽUJU BOLJU BUDUĆNOST !

Koliko god se protivili i ne bilo nam pravo, dešavanja tokom posljednjih 40 godina, potvrđuju da je kolektivitet na prostorima ex-Yu, de facto i de jure, jalovo inferioran u odnosu na brojne istaknute i decenijama neopravdano eksponirane individue, nedvosmisleno zaslužne za propast naciona, na čije čelo su nečijom voljom i interesom izbile ili bolje rečeno postavljene

Preporučujemo