Slušajte uživo:

Online radio UM

Gledajte uživo:

Radio u bojama

Slušajte uživo:

Radio Otvorena Mreža

Dino Mustafić: DANI NAŠE SOLIDARNOSTI ILI PROPASTI

07. 04. 2020 - 21:04
|
|
by udrimuski.ba/tacno.net
|
foto: tacno.net

Ovo je test za sve nas u kojem strah od bolesti ne smije postati grijeh prema ljudskosti.  

Za tacno.net piše: Dino Mustafić

6 april ’45  je poseban dan u našoj prošlosti koji nam daje razlog da budemo ponosni. Jedan od rijetkih naših pobjedničkih datuma, slave i časti, zajedništva u otporu. Taj datum je identitarna karta slobode Sarajeva. Gledam fotografije ulaska partizanskih jedinica u grad, euforični doček oslobodiocima. Vidi se sreća na licu iz radosnih pogleda građana na ulicama, zahvalnost i poštovanje za one koji su prepoznali historijski trenutak kada je odricanje od samoga sebe u korist drugoga-drugih bio etički izbor. Antifašisti su znali da je sloboda prikriveno ime za ljubav prema čovjeku i životu. 75 godina poslije njihovi potomci imaju sadašnjost koja je ispunjena neuspjesima, porazima na ličnom i kolektivnom planu, frustracijama i poniženjima, pa grozničavo tražimo u svojoj prošlosti razloge da nastavimo vjerovati u sebe. Nema časnog čovjeka koji se ne osjeća pobijeđenim i poniženim od etnonacionalista u državnom okviru dejtonske BiH skoro pune tri decenije. Od onog momenta kada neki narod stekne sliku pobjednika, čitav svijet posmatra sa istraživačkim zanimanjem naslijeđe tog podneblja. Tako su se odnosili prema nekadašnjoj, socijalističkoj, antifašističkoj saveznici Jugoslaviji – izražavali su divljenje prema umjetničkim djelima, čudili se brzoj obnovi zemlje iz pepela i njenom privrednom rastu, izučavali južnoslavenske jezike, gostovali na novootvorenim univerzitetima, otkrivali staru i modernu književnost, aplaudirali kinematografiji, uživali u kulinarskoj tradiciji, sa oduševljenjem posjećivali prirodne ljepote. Bio je to emancipatorski period naše prošlosti. Nakon ratnih 90-ih, krvavog pira nacionalista, taj isti svijet na naš prostor gleda odozgo, jer u tom ratu nije bilo pobjednika, svi su poraženi. Taj isti svijet politički artikulisan kroz “međunarodnu zajednicu” vrlo malo iskazuje interesa za stvarno razumijevanje balkanskih relacija, osim njihovih strateških interesa kada patroniziraju svoje “favorite” u daljnjim podjelama dojučerašnjih sunarodnjaka. Mi sami osjećamo, u dubini duše, pogled drugih, koji smo na koncu interiorizovali i reprodukovali na svoj račun. Ako učimo iz prošlosti tematski, poput nekih demokratskih i sretnih zemalja, kroz velika pitanja i probleme, od ekonomije do društva, tada historija nije politička disciplina već zaista „učiteljica života“ koja nas suoči sa pitanjem odgovornosti i o tome koliko „historija košta“. A uvijek nas je skupo koštala kada smo bili podijeljeni i zavađeni, okrenuti jedni protiv drugih u mržnji i zavisti. Historija nije neka prirodna pojava koja dođe odnekud, ona nije neminovnost koja se mora ponavljati. Historija ima svoje prelomne dane naše odgovornosti u izborima koje pravimo. Mi sada živimo takve dane, i planetarno se pitamo kako će izgledati društvo nakon pandemije, hoće li ovo nesvakidašnje iskustvo iznjedriti vjeru u najveća postignuća dvadesetog vijeka – nauku i solidarnost ili će ojačati one politike koje žele ne samo ukinuti pozitivne ideje dvadesetog vijeka, već i one Francuske revolucije, i tako nas vratiti u vrijeme terora, straha, koji se kod nas na Balkanu lako potiče i njime upravlja.

Iako se virus ne zaustavlja na etničkim granicama, niti napada samo jednu naciju ili etničku grupu, pojedini političari iskoristili su i ove dane u dalje promoviranje nacionalističkih ideja pogubnih za pamet, zdravlje i opstanak svih nas. Drugi su opet to iskoristili da “legalistički” kroz vanredne mjere i stanja uguše demokratske standarde i procedure, a oni najmilitantniji i najkorumpiraniji dobili su u virusu novog saveznika za brzu zaradu i daljnjim spoticanjima neophodnog zajedništva.

Iz mnoštva pojedinačnih i institucionalnih ekscesa, nije teško zaključiti da nacionalisti prvenstveno iz redova SNSD-a i HDZ-a kod nas pokušavaju zloupotrijebiti krizu kako bi preuredili društvo i ostvarili svoje neskrivene agende. Pandemijskom krizom autonomno i autoritativno treba da upravljaju stručni timovi u kojem ima i političara, ali koji se u borbi protiv koronavirusa vode stručnim mišljenjem, a ne političkim kriterijima. Struka je kod nas marginalizovana i ne vodi glavnu riječ. U usporedbi s našim neposrednim zapadnim komšilukom, to je prava civilizacijska sramota koju je u ovom trenutku važno istaknuti. Većina domaćih političara zaslužuje prezir jer iz svega ovoga žele da izvuku političku, stranačku korist, zloupotrebljavajući svoje prisustvo u javnosti i funkcije koje obnašaju.

Korona možda promijeni svijet, ali takve ljude nikada.

Zabrinjava stigmatizacija zaraženih u javnom prostoru i na društvenim mrežama, gdje raste mržnja prema oboljelim. Ovi oblici masovne društvene netolerancije vuku korijenje iz mirnih vremena koji se sada samo preobražavaju u jedan drugi oblik netolerancije – prema bolesnima ili starijim. Oni drugi, drugačiji i uglavnom bespomoćni u našem društvu se brzo marginalizuju. Ovo je test za sve nas u kojem strah od bolesti ne smije postati grijeh prema ljudskosti. Tako i na planu ekonomske solidarnosti. Važno je teret predstojeće krize ravnomjerno rasporediti na javni i privatni sektor, sačuvati naše dostojanstvo i egzistencijalni standard. Kriza izazvana koronavirusom ostaviće ogromne posljedice neminovnog ekonomskog pada u cijelom svijetu. Mnogi će promijeniti odnos prema državi. Tražiće od države kako zaštiti radna mjesta, kako da pruži izdašne garancije, poreske olakšice i stane uz mala i velika preduzeća koji su u finansijskim poteškoćama. Sa svakim danom kojim se kriza produžava, sve će veće biti nepovjerenje u tržišta i sve veća čežnja za državom koja sve organizuje i štiti.

Svjedočimo vremenu nagle promjene cijele paradigme, nije pitanje hoće li se promijeniti sve oko nas, već na koji način. Može li globalno svijet preokrenuti neoliberalni koncept sa podjelom na 1 posto ekstremno bogatih i 99 posto onih koji žive u glibu? To su pitanja koja će se u siromašnim društvima poput našeg ekstremno zaoštreno postaviti, odrediće budućnost mnogim generacijama, i ako se to olako prepusti ovim političkim elitama, biće to nepopravljiva historijska greška.

Kažu da je historija sastavljena od beskonačno mnogo osobenih događaja, teško se da generalizovati. Neki je vide kao metaforu velikog svežnja ključeva koje je iskovalo čovječanstvo u svojim borbama. Ljudski je poželiti da se cijeli svežanj ključeva zamijeni nekim “kalauzom” koji će nam otvoriti vrata nade i spasa, ali takav ne postoji. Očito da trebamo napraviti novi ključ za univerzalne vrijednosti. U takvoj viziji čovječanstvo može da opstane svjesno svoje zajedničke sudbine, okupljeno oko istih suštinskih vrijednosti. Priroda nam neće dati drugu šansu budemo li ignorisali opasnost od nuklearnog rata ili globalnog zagrijavanja. Ti se problemi ne smiju podcijeniti poput epidemije koronavirusom, jer od njihovih posljedica neće biti oporavka.

I mi, pojedinačno i kolektivno možemo dati doprinos čovječanstvu ako više nego ikada počnemo da branimo, štitimo i njegujemo svoje pamćenje, znanje i senzibilitet za beskonačnu različitost kao geobiopolitičko razumijevanje opstanka života i prirode.

TAGOVI:



Zadnje dodane

Darko Došlo: Dva lica jedne vlasti

''U mog Sulje jakna su'dva lica'', hvalila se na kafi jedna komšinica drugoj, aludirajući valjda na to da je njen Suljo dobro obučen i moderan, jer prati trendove.

OVAKVI NARODI NE ZASLUŽUJU BOLJU BUDUĆNOST !

Koliko god se protivili i ne bilo nam pravo, dešavanja tokom posljednjih 40 godina, potvrđuju da je kolektivitet na prostorima ex-Yu, de facto i de jure, jalovo inferioran u odnosu na brojne istaknute i decenijama neopravdano eksponirane individue, nedvosmisleno zaslužne za propast naciona, na čije čelo su nečijom voljom i interesom izbile ili bolje rečeno postavljene

Preporučujemo