Slušajte uživo:

Online radio UM

Gledajte uživo:

Radio u bojama

Slušajte uživo:

Radio Otvorena Mreža

Bosnom Dejton probeharao

27. 02. 2020 - 09:36
|
|
by udrimuski.ba/tacno.net
|
foto: tacno.net

O svemu...

Za tacno.net piše: Nerzuk Ćurak

Ove godine, tamo, u još dalekom novembru, Bosna i Hercegovina obilježit će jedan od najvažnijih datuma svoje novije historije. Dvadeset i prvog novembra 2020-e napunit će se 25 godina od Dejtonskog mirovnog ugovora koji je u(ne)redio našu zemlju, dajući joj istovremeno pogonsko gorivo za postkonfliktnu integraciju, ali i značajne litre benzina za paljenje novih vatri nepovjerenja, dubokih podjela i dezintegracija.

Baš je neku noć, u besmisleno dugačkom i dugačko besmislenom intervjuu za Face TV, Milorad Dodik, jedan od glavnih piromana, član tročlanog predsjedničkog trijumvirata zemlje koju ne može smisliti i koju, po vlastitom tvrđenju, organski mrzi, još jednom potvrdio koliko je institucionalni dizajn dejtonske države ranjiv, kada je jedan od njenih glavnih političkih kapitalaca gotovo svakodnevno može dovoditi u pitanje i otvoreno izražavati želju da je pošalje u vječna lovišta.

Ta želja se nakon posljednje odluke Ustavnog suda BiH o statusu poljoprivredne zemlje u RS-u pretvorila u Dodikov strah da ne postane Jovan bez zemlje. Kako su u strahu velike oči, on je uspio serijom antidejtonskih političkih aktivnosti, svoj strah (koji, svi su izgledi, ima veze i sa privatnim talovima oko poljoprivrednog zemljišta) rasporediti na svu srpsku političku klasu entiteta koji nije samo srpski, te je tim manevrom još jednom kreirao vanredno stanje u zemlji, uvjeren da što je više vanrednog stanja kojega on proizvodi, manje je države koju hoće da ukloni s geopolitičke mape svijeta.

Čak je bio toliko rezolutan, da je, nakon odluke Ustavnog suda BiH, napravio poteze koji su zorno potvrdili da među ljudima koji dolaze iz Republike Srpske a obnašaju vlast u zakonodavnim, izvršnim i sudskim organima Bosne i Hercegovine, uopće nema aktera koji podržavaju prethodni uvjet liberalne demokratije o podjeli vlasti. Ne, mi i danas, toliko godina nakon rata, svjedočimo da je srpska reprezentacija iz RS-a na državnom nivou plemenska a ne demokratska. To je tako snažno demonstrirao Milan Tegeltija, predsjednik Sudskog i tužiteljskog vijeća Bosne i Hercegovine, šaljući jasnu poruku da je on Dodikov instrument a ne instrument neutralnog zakona; to su jasno demonstrirali i sudije Ustavnog suda BiH iz srpske kvote, to prilježno i svakodnevno demonstriraju parlamentarni zastupnici iz longitudinalnog entiteta; nema tu uopće ideje da se nastupa liberalno, individualno i autonomno, samo plemenska odanost zlatnom teletu Republike Srpske ali ne kao ustavnom entitetu konstitutivnih naroda i građana već kao političkoj litiji nebeskog naroda.

To anahrono i sa stanovišta univerzalne ljudskosti degradirajuće političko pozicioniranje gotovo da u potpunosti poništava uvjete za izgradnju liberalne, demokratske države. To je naša tragedija, to odbijanje vodećih političkih ličnosti u BiH da se uopće emancipiraju od primitivnog razumijevanja države, da uopće prihvate ideju države u Bosni i Hercegovini i napuste ideologije krvi i tla. Da se razumijemo, to nerazumijevanje prisutno je u svim etničkim reprezentacijama; ni jedna ni druga ni treća ne žele državu kao takvu, samo su interpretacije tog neželjenja drugačije: mi de facto živimo u nedržavi koja ne može prestati biti država ali joj njene glavne vedete ne žele pružiti gostoprimstvo da bude zbiljska država. Onda te primordijalne primitivne elite koje zajedno s nama žive u istom bosanskohercegovačkom prostoru, svakodnevno demonstriraju da su u drugom vremenu: ma koliko bili šokirani tom spoznajom moramo shvatiti da su ključni političari u ovoj zemlji u vremenu ranog feudalizma i da tu misle ostati do smrti, uz nadu da će ovovremeni prostor Bosne i Hercegovine trajno usisati u njihovo feudalno vrijeme. Šta je drugo Dodikov napad na Ustavni sud BiH nego pokušaj da BiH bude trajna feudalna kategorija.

Tako dolazimo do krucijalnog osvješćivanja: za razliku od građanskog mnoštva koje impregnirano historijskim nasljeđem zajedničke multietničke društvenosti može ponovo reafirmirati tu pučku društvenost ali je lijeno i demokratski deficitarno za politizaciju zajedničkog života kao društvene i državne norme, etnonacionalističke strukture na svim našim, na silu proizvedenim suprotstavljenim stranama, nisu sposobne proizvesti državu.

Srpske i hrvatske nacionalističke kvazielite svoje odsustvo žudnje za državom iznose kao argument njene nemogućnosti a bošnjačke nacionalističke pseudoelite ne vide da je njihovo razumijevanje države dubinsko nerazumijevanje zasnovano na uvjerenju da je država „lojalnost pomazanih“ i ekskluzivna briga rođački, poslovno i teološki umreženih neofeudalaca.

Različitim, ali u biti antidržavnim pristupima, nacionalističke strukture ruše Bosnu i Hercegovinu, proizvodeći dugogodišnji spin kako država nije moguća kada je niko ne želi.

Na stranu brutalna laž, ali podcrtaćemo dva fenomena koja transparentno upućuju na nitkovluk, bezobrazluk i papanluk nacionalističkih operacija. Prvi „fenomen“ je vezan za degradaciju odluka Haškog suda na veoma „inventivan“ način: kako bi se derogirale presude ratnim zločincima, od glavnih političkih zvijezda nacionalizma, svih ovih godina distribuirana je javnosti poruka kako Sud nije doprinio pomirenju, kako je svojim odlukama napravio još gore stanje i slično.

Pri tome se nacionalističke nakaze prikazuju kao objektivni ljudi koji samo detektiraju stanje. Ali, čekajte gospodo, te haške odluke nisu doprinijele pomirenju zato što ste Vi taj proces blokirali i što ne želite da te sudske presude postanu etička prekretnica u vašem priznanju zla koje je napravljeno. Šireg pozitivnog društvenog uticaja nema, zato što baš vi koji serete da haški sud nije doprinio pomirenju, godinama blokirate integraciju tih presuda u društvenu pravdu. Zato se pokušaji etnonacionalističkih poduzetnika da blamiraju Haški sud ovakvim ocjenama moraju prokazati kao organizirani bezobrazluk čiji je cilj da se ne dosjetimo šta je razlog slabih efekata haških presuda na moralno ozdravljenje naroda. E pa ja sam se dosjetio: svaki iskaz divljeg, banalnog nacionalizma o nemogućnosti Bosne i Hercegovine, skriva golu istinu: jedini razlog i jedini promotor te nemogućnosti su nacionalizmi koji pokušavaju prodati bolesnu ideju da je Bosna samom sobom nemoguća.

Drugi „fenomen“ je najvažniji momenat kojim nacionalističke ideologije i politike pokušavaju zaustaviti Bosnu i Hercegovinu u političkom, društvenom i kulturnom razvoju. Tiče se međunarodne zajednice, odnosno njenog operativnog instrumenta na terenu u Bosni, OHR-a.

Svih ovih godina hoću da na kristalno čist i nevin način postavim pitanje koje kandidiram i za širu, ozbiljnu debatu, jer me i etički i intelektualno žulja, i smatram da su to pitanje i odgovori na to pitanje prevažni u kontekstu daljeg očuvanja i razvoja Bosne i Hercegovine kao političke zajednice svih svojih ljudi istovremeno i na svakom pedlju teritorija bez ičijeg ekskluzivizma.

Dakle, pitanje: Zašto politički najsnažniji predstavnici bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, kontinuirano, iz godine u godinu, u svakoj mogućoj i nemogućoj prilici, javno i tajno, promiču stav da je međunarodna zajednica, odnosno OHR, uvijek, u svakoj prilici, u svakom procesu, u svakoj krizi… na strani Bošnjaka?!?

Zanemarimo sada taj organizirani pokušaj da se sva politička pluralnost kod Bošnjaka svede na ime nacije u cilju promocije BiH kao mehaničkog zbira tri etnonacionalna bloka, ali me živo zanimaju odgovori na ovo pitanje.

Čuj, međunarodna zajednica, vesternizirana međunarodna zajednica na strani Bošnjaka. Pa je li to moguće? Zašto bi bila? Men’ se čini da su većina Bošnjaka muslimani, ili religijski ili tradicijski, No, kakvi god bili, dovoljno je da su muslimani, pa da tvrdnje o njihovoj favorizaciji od strane Zapada u vremenu kolosalne islamofobije, budu dočekane s razumnom sumnjom, ili da budemo još precizniji: izvan svake razumne sumnje možemo iz političke i socijalne stvarnosti pokupiti dokaze (npr. nedavni intervju francuskog predsjednika Macrona The Economistu – k’o da mu ga je Kolinda diktirala, The Clinton Tapes, memoari bivšeg američkog predsjednika u kojima dragi Bill otkriva antimuslimanski i shodno toj činjenici, protubošnjački sentiment Mitteranda i Majora, transformiran tokom rata u politike protiv Bosne i Hercegovine) i utvrditi da politika međunarodne zajednice svih ovih godina nije bila probošnjačka. No i dalje me kopka, zašto je to lajtmotiv beogradskih i zagrebačkih izvođača radova u Bosni?

Dodik je najuporniji, sve, ama baš sve odluke koje je donio Visoki predstavnik apriori je proglašavao antisrpskim odlukama i naravno, probošnjačkim. Hajdemo sad ozbiljno: što bi međunarodni gremij, što bi uopće u vremenu kada se silan novac baš sa Zapada usmjerava na borbu protiv „političkog radikalizma i nasilnog ekstremizma“ (a iz aviona je vidljivo da se pod tom kreativnom inačicom ne misli na neočetnike i neoustaše), kada Evropa snažno regresira u ksenofobno desničarenje, uglavnom na protuislamskom sentimentu i kada upravo politike koje propagiraju Dodik i Čović imaju podršku u iliberalnoj Evropi, što bi dakle Zapad, sa takvim geopolitičkim mizanscenom, donosio odluke za Bošnjake a protiv Srba i Hrvata, da upotrijebimo te pokroviteljske etnonacionalne kategorije?

Idemo dalje: zašto bi, čak i kada apstrahiramo ovaj muslimanski element, zapadnjaci podržavali jedne a protiv drugih i trećih? Zašto bi uopće OHR donosio odluke u tom ključu? I mogli bi postaviti sijaset pitanja oko ovog pitanja svih pitanja a ono jeste pitanje svih pitanja upravo zato što su srpskohrvatski nacionalisti iskoristili putovanje Evrope u desnilo, da obezvrijede, relativiziraju pa čak i banaliziraju ulogu međunarodne zajednice u BiH za koju bi neki bošnjački ekvivalent Dodiku i Čoviću mogao kazati da je već godinama usmjerena protiv Bošnjaka! Pa naravno, i takve redukcionističke konstrukcije u potpunosti maše stvarnost, a to je ona stvarnost koja je do kraja ogoljena djelovanjem Ustavnog suda BiH, pa i njegovom najnovijom odlukom o poljoprivrednom zemljištu.

Budući da ne mogu prihvatiti stvarnost izvan etnoplemenskog razumijevanja Bosne i Hercegovine, naši bijedni nacionalisti u svoj etički sustav ne mogu ugraditi čip koji bi im razjasnio da je uloga OHR-a da čuva Bosnu i Hercegovinu od raspada, već taj sveti politički zadatak odmah transformiraju u podršku Bošnjacima. Kada bi, primjera radi, Dodik slao poruke koje snažno afirmišu dejtonsku Bosnu i Hercegovinu (a ne da lukavo i pokvareno svoje antidejtonske aktivnosti proglašava dejtonskom svetošću), ne bi bilo razloga da OHR proglašava bošnjačkom tajnom rukom.

To bošnjačenje OHR-a Dodikova je lažna figura koja se okreće protiv srpskog naroda Bosne i Hercegovine, jer takvim razmišljanjem o našoj zajedničkoj zemlji, on šalje poruku da je BiH bošnjačka država, budući da OHR-ovo branjenje države (što je međunarodno verificirani mandat ove institucije) smatra probošnjačkom politikom. Ali OHR mora braniti državu; pa nije tu da doprinese njenom raspadu!

Ima li šta gore za interese srpskog i hrvatskog naroda Bosne i Hercegovine od političke gluposti da se odluke međunarodne zajednice u svrhu izgradnje Bosne i Hercegovine proglase probošnjačkim?

Nema.

TAGOVI:



Zadnje dodane

Svijet nakon pandemije

Svaka kriza može biti iskorištena kao prilika da se nauče lekcije iz ranijih grešaka, smatra Federica Mogherini

Bračna nevjera i ostale prevare u doba KORONA virusa

Kako ne bi bio uhvaćen u švaleranciji, lokalni stranački kabadahija nije htio da prizna da je bio u Italiji, pa je korona virusom zarazio Mostar. U laži su kratke noge, tako da se na kraju sve saznalo, a šteta koju je uzrokovao, mnogostruko je veća od posljedica bračnog nevjerstva

Solidarnost u doba korone

No, nije mi sada namera da dam oduška sopstvenom nespokoju, niti da doprinesem opštem uznemirenju, već da skrenem pažnju na naizgled male poteze koji mogu značiti mnogo i pomoći nam svima da mislimo lepše misli

Preporučujemo