Slušajte uživo:

Online radio UM

Gledajte uživo:

Radio u bojama

Slušajte uživo:

Radio Otvorena Mreža

Damir Urban: Družeći se s pametnijim od sebe svaki dan pravim korak dalje

20. 12. 2019 - 13:35
|
|
by udrimuski.ba/6yka.com
|
foto: 6yka.com

Na muzičkoj sceni je od sredine osamdesetih kada je kao tinejdžer započeo karijeru s grupom Laufer. Pjesma "Budi moja voda", koju je na osoben i prepoznatljiv način otpjevao, ostala je hit svih ovih godina, pa je uz "Crnog leptira" i "Krivo je more" možda pjesma koja je i najviše puta odsvirana po tinejdžerskim žurkama Ex-Yu prostora. Njegovo ime je Damir Urban, riječki je muzičar i tekstopisac, a tek kada je karijeru nastavio kao solo muzičar pokazao je kolika je autorska veličina i koliki su njegovi kreativni dometi. Naročito je dobro prihvaćen kod ženske publike, mada, kako kaže, pjesme stvara da bi sebi pojasnio neke životne nedoumice. Banjalučka publika moći će da uživa u koncertu Urbana i njegovog pratećeg benda u petak, 20. decembra u Klubu studenata Banja Luka (KSB), a povodom tog nastupa razgovarali smo sa ovim fantastičnim umjetnikom ne samo o muzici nego i o životnim temama koje su važnije čak i od muzike.  

Za 6yka.com razgovarao Ernest Bučinski

Na početku intervjua želio bih da ti čestitam što si po treći put postao otac. Da li te je dobitak novog člana porodice pomalo pomladio?

Hvala na čestitkama. Ovo je prva Urban curica i jako se veselimo tome. Naravno da nas je dolazak nove članice u obitelj pomladio, ali i postario (smijeh). Stariji smo tristo godina za neke stvari. Problem je nespavanje, jer kada dođem nakon par dana s puta potpuno neispavan prije bi se dogodilo  da doma to nekako i "pokrpam", međutim sada kada dođem doma spava se još manje. Zadnjih mjeseci  mislim da je ovo period kada sam najmanje spavao u životu. S jedne strane to je predivna stvar, a s jedne strane naporna, puno se dobije ali se isto tako puno i ulaže.

Koliko je za muzičara važno da u svom radu ima podršku porodice?

Za svakoga je važno da ima da ima podršku porodice za ono što radi, ne samo za glazbenike. Podrška ljudi kojima je stalo do tebe i za koje ti je stalo je najbitnija stvar u životu za bilo koga. To ne mora biti samo vezano za porodicu u klasičnom smislu, to može biti samo dečko, ili samo cura, ili skupina velikog broja ljudi kako god ko već živi. Strašno je bitno da postoji mjesto gdje kad se zatvore vrata ti znaš da si na neki način siguran, da su ljudi sa kojima se nalaziš od povjerenja i da znaju tvoje i najbolje i najlošije strane. Gdje možeš da se ponašaš onako kako se osjećaš u tom trenutku i gdje znaš da su svi oko tebe dobronamjerni, pa čak i ako te kore i ako se ne slažu sa tobom znaš da je to zarad tvoje dobrobiti. Kad to imaš sređeno onda si na neki način zaštićen i sve ostalo je mnogo lakše.

Ko ti pomaže u menadžerskom poslu?

Kod mene u menadžerskom poslu ima više slojeva. Lidija Samardžija je moja menadžerica i ona dogovara koncerte i radi na takav način da kada treba napravi zid između mene i određenih ljudi, a kada je potrebno onda me poveže s potrebnim ljudima. Tako da je ona moja neka polupropusna membrana, kada je riječ o tom poslu. Što se tiče druge strane, ja se jako rijetko javljam na telefon i tu moja supruga uvijek odigra veliku ulogu. Ona je jedan dio obaveza uzela na sebe, pa mi dogovori i neke poslove. Te dvije žene mi olakšavaju da se mogu posvetit onome što zaista volim. Sve ostalo su usputne stvari i ponekada poželim i da ih uopšte i nema, pa da mogu samo da sviram i pjevam.

Uz napredak tehnologije i pojavu YouTube kanala ima li smisla objavljivati albume?

Ima i nema, zavisi o kakvoj se glazbi radi i kojoj se publici obraćaš. Ako je to publika koja sluša radio i želi samo čuti neku poznatu pjesmu koja im se sviđa onda album tu i ne treba. Pjesmu možeš jednstavno postavit na You Tube kanal ili je poslat za radio postaju i to je to. Međutim za koncertne bendove, a mi smo koncertni bend, bend koji živi za koncerte i od koncerata, u tom slučaju album je nešto čime mi na neki način publici pokažemo neku svoju fazu, ukažemo na neko svoje trenutno raspoloženje i nekakve puteve kojima smo krenuli i taj album je kao nekakva uputa što će ih čekati, kud je bend krenuo i kamo ide. Tako da sve zavisi od vrste glazbe i onoga što se nudi. Nama je album bitan, mi smo odrasli slušajući albume glazbenika koje volimo, cjenimo i poštujemo, pa tako ćemo i nastavit. Ali sigurno je pojava novih tehnologija dovela do toga da glazba ide u nekom drugom smjeru i da je album kao forma sve manje prisutan, samim tim i sve manje bitan.

Imaš li vremena da radiš pjesme i za neke druge muzičare?

U dvanaestom mjesecu iskreno nemam vremana ni za prdnut. Ranije sam već pričao da u domu imamo i malo dijete koje ima tek mjesec dana i trudim se ovih par dana između koncerata kada sam doma supruzi biti od pomoći, a naravno biti u društvu i svoje djece i provodit sa njima što je moguće kvalitetnije vrijeme. Nekad mi to ide od ruke, nekad sam prerastavljen i uz sve svoje želje jednostavno nisam u stanju. Dvanaesti mjesec je buran, previše koncerata i nemam vremena, ono što smo snimili i završili, snimili  smo i završili prije. Trenutno je previše obaveza da bi mogli i radit nešto osim nastupat. Ali evo prvi mjesec uzeli smo da nam bude slobodan. Tako da ćemo tog prvog mjeseca nove godine raditi u studiju i pozavršavat sve ono što imamo pa tako i pjesme. Stignem radit pjesme i za druge autore samo što ih ja kasnije uzmem sebi. Pjesme koje radim su mi previše bitne i intimne i ja ih radim za sebe i zbog sebe. Tako da ih ja kasnije i izvodim. Međutim, ako se radi o nekome ko mi je drag i blizak onda mi je zadovoljstvo i želja da neke od tih pjesama ne izvodim ja. Do sada to i nije baš bio slučaj. Bilo je slučaja da pomažem kolegama i napravim tekst ili nešto pomognem u studiju ili otpjevam. Radetu Šebedžiji trenutno radim pjesmu za njegov novi album. To je rijetkost ali Rade mi je jako bitna osoba u životu, čovjek koji me je zadužio za sva vremena. Meni je veliko zadovoljstvo kada me pozove da mu gostujem na koncertima ili da mu napravim pjesmu, jer to su jedni od rijetih načina na koji se ja donekle mogu tom čovjeku odužiti za sve što me je naučio i iza sve lijepo što mi je donio i dao u životu.

U karijeri si imao razne faze, od onog s Lauferom do danas. Da li se išta promijenilo u tvom pristupu muzici?

Naravno da se promijenilo. Ja sam se promijenio kao čovjek. Ostario sam, iskustva su druga, ono što sam mislio kad sam imao osamnaest ne mislim više, bendove koje sam slušao kao mladić možda više i ne slušam tako da se promjenilo puno toga, a i naučio sam puno toga. Nekada sam jako malo stvari znao, a mislio da znam jako puno, zapravo mislio sam da znam sve. Od tada do danas nevjerovatno puno stvari sam unio u sebe i to me naučilo da ne znam ništa i da sam koliko god toga novoga potrpam u sebe i dalje na početku, ako sam uopće na početku. S druge strane čitav život se družim sa ljudima koji su bolji od mene, možda kao ljudi ili zbog iskustva, koji su pametniji od mene i od kojih mogu puno naučit i družeći se sa boljima od sebe ja na neki način svakim danom napravim korak dalje tako da gledajući od tada do sada velika je razlika iz faze Laufera do faze danas. S druge strane nisam tada dovoljno dobro posložio prioritete u životu, što je i normalno za mladog čovjeka, a danas je to posloženo u mojoj glavi vrlo jasno.

U tekstovima tvojih pjesama nekada ima nečega i više nego metaforičnog, pomalo i mističnog. Da li je to dio tvoje prirode da budeš mislik, radiš li to namjerno ili je to čisto dio tvog izražavanja koji nastaje spontano?

Većina toga je nenamjerna. Svako ima svoj nekakav rukopis pa čak i oni koji ne pišu, i gitarista na gitari ima svoj rukopis, svoj vibrato i način kako svira, većina toga nije namjerna, on tako jednostavno svira. To je njegov senzibilitet. Tako i ja stavljam riječi na papir ili kad uzmem gitaru tako mi se redaju harmonije. Veći dio toga nije s namjerom ali naravno da jedan dio pjesama čovjek napiše, a onda ujutro popravlja. Ono što mu je naveče izgledalo odlično ujutro mu ne izgleda baš tako dobro i onda dolazi do dorada. Tu onda čovjek uključi i razum i u tim popravcima se nekako stvari ne događaju baš intuitivno kao u onom prvom zapisu, ali i dalje ne da želiš zamistificirat nešto kod mene je čak i obrnuto. Često sam u strahu da su moje misli i tekstovi prebanalno prenešeni i da su trebale biti možda mrvicu nerazumljivije. Možda sam malo više i prejasan i plašim se da će to biti smješno onima koji će to čuti. Ja više imam takav poriv i ideju u glavi. Isto kao što mi se dogodi da radim jako veselu pjesmu iz namjere da prenesem dio neke svoje sreće i zadovoljstva, a na kraju ispadne nešto najtužnije što sam napravio. Očito postoji nekakav srazmjer između onoga što mislim da radim i što zapravo radim. Ali da bi to pojasnili trebalo bi leći nekom psihijatru na kauč, pa vidjet o čemu se tu točno radi (smijeh).

Rijeka je poznata po odličnim bendovima i sceni koja je specifična po mnogo čemu i reklo bi se slobodnija u muzičkom izričaju njihovih bendova. Kako danas stoje stvari sa novim bendovima?

Kao i svi ostali gradovi Rijeka se promjenila, nije to Rijeka koja je bila prije dvadeset ili trideset godina, tako da ne postoji više ta scena na taj način. Oni bendovi koji su tada bili predvodnici scene bili su mladi ljudi, danas ako pogledate ko su predvodnici riječke scene vidjećete da su to sve bendovi iz osamdesetih i devedesetih godina. Postoji, naravno, nešto novih bendova, ali njima uzori više nisu riječki bendovi kao što su bili nama jer mi jednostavno nismo imali načina za čut šta se događa u garažama u Los Anđelesu sve dok to iz Los Anđelesa ili Londona ne dođe u vinilnom izdanju ili se pusti na radiju. Mi to nismo mogli znat, pa smo slušali šta rade bendovi koji vježbaju prije nas ili poslije nas u garažama. Učili smo jedni od drugih i to je razlog zbog čega smo ličili jedni na druge. Danas je tu nova tehnologija i klinci više možda i ne znaju ko svira u garaži do njih, ali znaju što je sad in u bilo kojoj svjetskoj metropoli. Riječki bendovi više nemaju tu riječku prepoznatljivost, pjevaju na različitim jezicima, u raznim stilovima. Rijeka danas ima i rep izvođače, i hevi metal scenu, i indi scenu, i sve to skupa je inspirirano nekih drugim scenama i gradovima i Rijeka je na taj način postala šira, ali je izgubila svoj identitet.

U Banjaluci si uvijek imao cijelu armiju fanova, a naročito u ženskim redovima. Da li su zapravo tvoje pjesme više okrenute ženskoj publici?

Moje pjesme nisu isključivo okrenute ženskoj publici. Zašto se u tim pjesmama više pronalaze žene nego muškarci mora da je do pjesmama. Ja nisam neki vizuelno prezgodan muškarac da bi žene slušale moju muziku zbog mene. Možda su žene više na ti sa sobom nego muškarci? To bi mogao bit razlog. Možda su žene spremnije otvorit se prema nečemu više nego što su to muškarci? Da li je to sad stvar odgoja našeg patrijahalnog društva, ne znam u čemu je problem. U svakom slučaju istina je da su većinu mojih pjesama prvo prepoznale i podržale žene, a tek poslije muškarci, ako i jesu uopće. Muškarci će se prije vezat za neki klasičan rok bend i prepoznat nekakvu energiju, ili agresiju, a od onih drugih osjećaja muškarci zaziru, bježe ili ih se srame. Moguće da je u tome stvar a obzirom da ja s pjesmama i riješavam neke stvari sa sobom onda moguće da dotaknem neke stvari koje su ženama već odavno jasne i bliske a sa kojima se ja susrećem možda prvi put.

Koliko utiču ova vremana, kako ih mnogi nazivaju krizna vremena, na tvoje stvaralaštvo?

Ne utječu krizna vremena, već vremena uopšte. Utječu godine, utječe iskustvo koje imam. Iskustvo koje sam dobio kao čovjek koji treba brinut o svojoj obitelji. Ta uloga oca, oca kojeg sam ja izgubio prije malo vremena. To vrijeme utječe na mene i ja danas  s puno više odgovornosti prilazim onome što radim i pazim i kako to radim. Vremena jako utječu na moje stvaralaštvo i ja želim i dozvoljavam da utječu. Ja želim da se mijenjam, ne želim da sam isti kao što sam bio sa osamnaest godina. Kad sam bio tih godina želio sam i radio sve što želi i radi klinac sa osamnaest godina. Bio sam ljut ko puška i moja glazba je bila takva. Međutim nešto ne bi bilo uredu sa mnom da ja i danas tako gledam na svijet oko sebe i da i dalje sviram tako isto. Ja se puštam da me vrijeme mijenja.

TAGOVI:



Zadnje dodane

Preporučujemo

Ad acta: Nasilje nad djecom u digitalnom okruženju

U emisiji "Ad acta"na Radiju OTVORENA MREŽA, koju uređuje i vodi novinarka Tatjana Drljić, razgovaralo se o rezultatima istraživanja sprovedenih u Bosni i Hercegovini koji ukazuju na da se djeca suočavaju s ozbiljnim problemima u digitalnom okruženju

Dan ružičastih majica

Dan ružičastih majica, Međunarodni dan prevencije vršnjačkog nasilja, obilježava se danas, 26.02.2020. godine u 20 bh. gradova, diskusijom djece i mladih na temu vršnjačkog nasilja i sadnjom drveta prijateljstva