Slušajte uživo:

Online radio UM

Gledajte uživo:

Radio u bojama

Slušajte uživo:

Radio Otvorena Mreža

skinlijevo skindesno

Stjepan Mesić: Svijet je sve manji, nas je sve više. Vrijeme istječe.

09. 10. 2019 - 12:26
|
|
by udrimuski.ba/tacno.net
|
foto: tacno.net

Ili ćemo izlaz iz krize, a današnje stanje jest kriza, tražiti i naći zajedno, ili će nas kriza gurnuti preko ruba u ponor. Ako oni koji su najodgovorniji uspiju najprije shvatiti tu jednostavnu istinu, onda će možda shvatiti i sve ovo drugo što sam, mada samo u naznakama, opisao. I možda će uspjeti napraviti dnevni red po kojemu će tražiti i naći mir i suradnju u Evropi.

Bivši Predsjednik RH, Stjepan Mesić, govorio je na međunarodnoj konferenciji “Forum dijaloga” koji se održava u Minsku, glavnom gradu Bjelorusije, uz sudjelovanje emininstnih gostiju iz zapadne i istočne Evrope i SAD. Njegovo izlaganje prenosimo u cijelosti:

“Zahvaljujem na mogućnosti da sudjelujem u radu ovoga međunarodnoga skupa što se bavi temom koja jest, ili bi barem morala biti dominantna u razmišljanjima ne samo onih koji donose ključne i dalekosežne odluke, mada – u njihovim razmišljanjima primarno. Već sam deset godina izvan operativne politike, no mislim da mi iskustvo stečeno kroz niz desetljeća, u dvije države i dva društvena sistema, kao i na međunarodnoj sceni daje pravo da pred vama barem glasno razmišljam o tome kako se i zašto Evropa primakla opasnome rubu što dijeli rat od mira, konfrontaciju od suradnje, beznadnost od nade u budućnost.

Nije tome davno, kada je uvaženi novinar starije generacije u mojoj zemlji, Hrvatskoj, objavio knjigu svojih kolumni u kojima se bavi akutnim problemima današnjega svijeta. Naslovio ju je “Bolesna vremena”. Posudit ću njegov naslov da bih u dvije riječi dao svoje viđenje trenutka u kojemu živimo. Bez imalo dvoumljenja kažem da su vremena u kojima živimo zaista – bolesna vremena.

Da bi se bolest mogla liječiti, potrebno je najprije postaviti dijagnozu, a potom odrediti i primijeniti terapiju. Upravo ću tim putem ići danas i ja, uz malu ogradu. Pokušat ću dijagnosticirati stanje, naznačit ću terapiju, ali u primjeni – kao bivši Predsjednik – ne mogu sudjelovati. Mogu, međutim – tako se barem nadam – dati svoj skromni doprinos traganju za izgubljenim mirom i suradnjom u Evropi.

Možda vam se formulacija o izgubljenom miru i suradnji čini preoštrom. Napokon, posljednji su ratovi vođeni na tlu Staroga kontinenta potkraj prošloga stoljeća, kada se u dimu baruta, u eksplozijama bombi i granata, u krvi tisuća poginulih raspala jugoslavenska federacija čija je Hrvatska bila federalna jedinica.

Danas u Evropi vlada mir, ali – pitam vas – kakav mir? I dokle? Varljiv i nesiguran, gotovo bi se reklo: privremen, mir što ga je točnije opisati kao zatišje pred buru, kao predah između ratova, nego kao trajno stanje. Sve to nakon Helsinške konferencija što je postavila temelje sigurnosti i suradnje na kontinentu obilježenom traumama dvaju svjetskih ratova; sve to nakon detanta što je bio uvod u rušenje barijera i otvaranje granica – za ljude, robu i ideje.

Kakvo je današnje stanje u Evropi? Karakteriziraju ga – procesu integracije usprkos – stvarne i duboke podjele. Karakteriziraju ga prijetnje i odgovori na prijetnje, vojni manevri koji zastrašuju mada oni koji ih izvode tvrde kako su defanzivog karaktera, karakterizira ga razbuktavanje nove utrke u naoružanju, tek što je Evropa odahnula od vrlo realne opasnosti da bude glavno poprište nuklearnoga sraza između Istoka i Zapada.

Zašto, što nam se dogodilo?

Mislim da korjene svega toga treba tražiti u jednoj posve pogrešnoj procjeni i u kobno pogrešnim zaključcima zasnovanima na takvoj procjeni. Vremenski i jedno i drugo lociram u posljednje desetljeće dvadesetoga stoljeća. Tada je počela erozija istočnoga ili sovjetskog bloka, tada su zemlje tzv. realnoga socijalizma krenule putem višestranačja i kapitalizma, tada je raspušten Varšavski ugovor i svjedočili smo disoluciji Sovjetskog Saveza, jedne od to tada postojećih dviju super-sila.

Na ravnoteži straha, zasnovanoj na realnoj prijetnji uzajamnim uništenjem između tih dviju sila i blokova kojima su stajale na čelu, počivala ja krhka konstrukcija mira u Evropi u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Na ravnoteži straha počivao je i cijeli koncept bipolarnoga svijeta.

Vodeći stratezi Zapada, a to je taj kobno pogrešan zaključak o kojemu govorim, brzopleto su i trijumfalistički proglasili pobjedu, ne shvaćajući – ili ne želeći shvatiti – kako se socijalistički poredak urušio u prvome redu zbog vlastitih slabosti, a daleko manje zbog premoći Zapada.

Nakon što je zaključeno kako je Zapad pobijedio u desetljećima dugome ne samo nadmetanju, nego često i vrlo opasnom sučeljavanju s Istokom, krenulo se, logikom pobjednika, u ubiranje plodova pobjede. Tome je nedvojbeno pomoglo razdoblje u kojemu se – raći ću to tako – Ruska Federacija oporavljala od šoka nestanka Sovjetskoga Saveza i tražila sebe i svoje mjesto u promijenjenom svijetu.

Pobjednik je, međutim, žurio ubrati profit od pobjede, uz ostalo i nametanjem koncepta unipolarnoga svijeta, svijeta dakle kojim dominira jedna, jedina super-sila. Umjesto da se krene putem što ga je trasirala najprije tzv. istočna politika Zapadne Njemačke, a potom i detant u širem kontekstu američko-sovjetskih, ali i američkog-kineskih odnosa, inauguriran je model ponašanja tipičan za odnos pobjednika i pobijeđenoga, onih ili onoga koji vodi i onih koji slijede.

Umjesto da se krene putem svestranog razvijanja ravnopravnih odnosa, čemu je rušenje dotadašnjih barijera, ali i prestanak konkurencije dvaju bitno različitih modela društveno – političkih i gospodarskih odnosa, širom otvorilo vrata, nastavljena je politika kakvu smo znali iz hladnoga rata.

Mislim na politiku dominiranja jednih, da ne kažem: jednoga i potčinjavanja drugih, na politiku nametanja, a ne dogovaranja, na politiku koja dijeli, a ne ujedinjuje. To je politika koja nužno izaziva otpor, čak i među tradicionalnim saveznicima, a ne pruža mogućnost istraživanja novih zajedničkih puteva prema zajedničkim ciljevima.

Onoga trenutka kada se Rusija pribrala i kada se počela vraćati na međunarodnu scenu u ulozi jedne od velikih sila današnjega svijeta, što ona nedvojbeno i jest, stvoreni su preduvjeti za odvijanje predstave što je danas gledamo. Dodat ću: što je gledamo sa sve većim strahom i zabrinutošću. Doživjeli smo, baš kada smo s pravom i mnogo razloga očekivali potpuno oživotvorenje Helsinškog koncepta, da se načela Helsinkija grubo narušavaju. Spomenut ću samo načelo nemiješanja u unutarnje stvari drugih.

Mislili smo da su napokon stvoreni uvjeti da se Ujedinjeni narodi od poprišta nadmetanja suprotstavljenih blokova, uz povremeno posredničko djelovanje Pokreta nesvrstanih, pretvore u zaista svjetsku, hoću reći: zajedničku organizaciju svih država svijeta, usmjerenih prema zajedničkom cilju: svijetu bez podjela, bez hegemonija, bez sile i prijetnje silom. Umjesto toga doživjeli smo marginaliziranje Ujedinjenih naroda, kao nikada ranije i gaženje načela Povelje svjetske organizacija na, usuđujem se reći, dnevnoj osnovi.

To je moja dijagnoza. A terapija?

Političaru je najlakše reći kako je za promjenu sadašnjeg stanja prije svega potrebna politička volja. I to je točno, ali to nije sve. Da bi do promjene političke volje moglo doći, treba promijeniti način razmišljanja. Moramo smoći snage, ali i naći razuma da se odmaknemo od hladnoratovske logike, da shvatimo kako je prošlo vrijeme nadmetanja i dokazivanja čiji je sistem bolji i koji sistem treba biti svjetski. Moramo ne samo shvatiti, nego i prihvatiti da svaki narod ima pravo određivati svoju budućnost, uključujući i to u kakvom sistemu želi živjeti.

Nijedan sistem nije bogomdan kao jedini i najbolji! Nijedan!

Moramo, a sada govorim u množini, mada očito mislim na jedninu, shvatiti kako je koncept unipolarnoga svijeta neodrživ, kako budućnost nije ni u povratku na bipolarni svijet. Ne, budućnost je multipolarni svijet ravnopravnih država u kojemu neće jedne biti subjekti, a druge objekti. Budućnost je u tome da shvatimo kako ključ razvoja svijeta u kojemu živimo, a drugoga svijeta osim ovoga nemamo, nije u dominaciji bilo koga nad bilo kime. Budućnost je u suradnji na ostvarivanju zajedničkih ciljeva koji neće, niti mogu biti ciljevi ove ili one zemlje, nego jedino i isključivo ciljevi čovječanstva.

Svijet je sve manji, nas je sve više. Vrijeme istječe.

Ratovi, bijeda i siromaštvo, klimatske promjene, pokrenuli su izbjegličke valove biblijskih razmjera. Odgovor na to nije sila i nije pretvaranje Evrope u utvrdu, okruženu zidovima i žicama.

Ili ćemo izlaz iz krize, a današnje stanje jest kriza, tražiti i naći zajedno, ili će nas kriza gurnuti preko ruba u ponor. Ako oni koji su najodgovorniji uspiju najprije shvatiti tu jednostavnu istinu, onda će možda shvatiti i sve ovo drugo što sam, mada samo u naznakama, opisao. I možda će uspjeti napraviti dnevni red po kojemu će tražiti i naći mir i suradnju u Evropi.

Nadam se da hoće. Usprkos svim svojim iskustvima, ja i daje vjerujem u budućnost. S obzirom na moje godine, najmanje za sebe. Ali moja djeca, vaša djeca i njihova djeca, svi oni imaju pravo na budućnost.”

TAGOVI:



Zadnje dodane

Preporučujemo

Damir Marjanović:“Obrazovanje je bilo prva žrtva Dejtona“

„Kad imate tim i kad u timu imate ljude koji vam pomažu, vi ostvarujete maksimalno; a kad imate tim koji to ne radi, onda je vrijeme da se pomjerite u stranu i prepustite to nekome drugom.“- kaže prof. dr. Damir Marjanović u „Udri Muški“, komentarišući svoju ostavku u Predsjedništvu Naše stranke

Dekadencija, emisija za kulturnu dekontaminaciju

U drugoj Dekadenciji, emisiji za kulturnu dekontaminaciju, Vanja Šunjić je ugoslita novinara, književnika i urednika Andriju Škaru. Razgovarali su o knjigama, muzici, odrastanju i Sedmoj republici