Slušajte uživo:

Online radio UM

Gledajte uživo:

Radio u bojama

Slušajte uživo:

Radio Otvorena Mreža

skinlijevo skindesno

LJUDI, PA JE LI OVO MOGUĆE!

13. 03. 2019 - 15:16
|
|
by udrimuski.ba/tacno.net
|
foto: tacno.net

Pitaš se, pa zar smo baš toliko zaglibili? Gdje su nam volonteri, dobrovoljci, humanitarci, mladež, političke stranke i vladajući širokurani? I baš me briga za sve njih. Pogledaj se sam u ogledalo i upitaj: A jesam li ja mogao nešto uraditi za neko izbjegličko dijete? Što nisam? Ili možda misliš da je dovoljno lajkovati ovaj i druge slične tekstove? Jesam li bar na trenutak mogao nasmiješiti jedan osakaćeni dječiji pogled? Ili, gdje će ovo dvoje nejači večeras prenoćiti? I nemojte me, molim vas, lajkovati, ali zapišite bar nešto.

Za tacno.net piše: Milan Račić

Trinaesti je mart 2019.godine. Osvanulo pravo mostarsko proljetno jutro. Umjesto na posao, krećem u Salakovac potražiti, kako mi rekoše, izbjegličku porodicu iz Sirije. Sa mnom je i radni kolega Željko, visoki funkcioner u Vladi HNK, predsjednik Skupštine Crvenog Krsta, ali čovjek i humanitarac iznad svega. Sve je počelo iznenada, a sa dobrim i plemenitim ljudima treba se odmah, ili što prije riješiti još jedan izbjeglički problem. Kasno sinoć dolazi mi komšinka Karmela, moli da pomognemo nekoj izbjegličkoj porodici u Bijelom polju i uručimo pristigli novac iz Švedske. Njena rodica, profesorica švedskog jezika, a radi sa izbjeglima iz Sirije, poslala je novčanu pomoć za izbjegle Sirijce „smještene“ tu desetak kilometara od Mostara. Pretpostavljam da su u izbjegličkom centru Salakovac. No, nije onako kako smo pretpostavljali i očekivali. Život nosi svekolika iznenađenja, a kad je izbjeglička muka u pitanju, ništa nas ne može iznenaditi ni zateći. Nisu u izbjegličkom centru Salakovac, nego u garaži, tu pored centra. Ni na nebu, ni na zemlji, ni u garaži, ni u stanu, ili tačnije u improviziranonom autobuskom stajalištu napravljenom, vjerovatno, za vrijeme trajanja Omladinske radne akcije „Neretva“, daleke 1982. godine. A tamo? Njih osmero, četiri odrasla muškarca, dvije žene i dvoje nejači od samo par godina. Uručujemo novac, popričasmo koliko nam je znanje jezika dozvoljavalo. A sve da smo i znali, ili bili profesori svih aktuelnih jezika, nije se imalo šta kazati, ni reći. Ljudska patnja i izbjeglička muka davno zacrtana u nečijim kapital glavama, zbog nafte i navodne demokratije, kao krajnji rezultat imala je ove dvije bebice što su se igrale s Barbikom, možda onom što je kupljena u Damasku, ili poklonjena na putu od Damaska do Salakovaca od neke humanitarne organizacije (pogledaj sliku gdje su smješteni). Odlazimo kod upravnika centra. Mlad, obrazovan i ono što je najvažnije spreman da pomogne i riješi problem. Upoznat je sa zadatom situacijom, ali razumijemo, moraju se ispoštovati procedure, dobiti saglasnosti i tek onda ući s boravkom na boljem i sigurnijem. Kako su tek prije par dana pristigli, preko Crvenog krsta obezbijedio im je neophodnu nafaku i izbjegličko sledovanje. Vraćamo se od upravnika i ponovo prolazimo pored improvizovanog kampa od 5-6 kvadrata i osmočlane porodice gdje su ih uselili ovi što su im demokratiju uvodili. Očekuju, sem uručenih para, da ih obradujemo i dobrim vijestima o njihovom smještaju. Prenosimo da će upravnik učiniti sve što je u njegovoj moći i upućujemo kako da završe administrativne procedure. A iz njihovih zabrinutih pogleda, nada da sljedeću noć, bar ovo dvoje nejači, neće dočekati u improvizovanom autobuskom stajalištu.

Vraćamo se u Mostar. U putu razmišljam, a gdje smo tu mi? I ponovljam, ono što sam pisao o jedanaestogodišnjoj Maji iz Avganistana koju sam u avgustu prošle godine obilazio na ovoj istoj lokaciji (saznadoh da Maja nije više u Salakovcu i da se nekako dokotrljala do obećane zapadne demokratije).

Skoro da i nema čovjeka s ovih prostora, a da nije preturio izbjeglištvo preko svojih leđa. Znamo svi mi, kad se nađeš sa cekerom, ili još češće, sa plastičnom kesom kao jedinom imovinom, na ulici i tuđem svijetu, jadan, ogoljen, bez dostojanstva, praćen samo sažaljujućim pogledima. Umjesto čovjeka u tebi svi vide izbjeglicu. I oni što su te pozvali na konačište, do onih što uživaju u tuđoj muci, a tek oni što su sve zakuhali. Nekad u sebi, a nekad i da nisi svjestan, glasno mrmljaš i stalno ponavljaš – A da bar stigoh uzeti one porodične fotografije-. I svi ti se opet čude jer ne pričaš o kući, imovini i parama, pričaš o nekakvim slikama, a ni za hljeba nemaš. Izgleda, puno smo i brzo zaboravili našu dojučerašnju sudbu. Pitaš se, pa zar smo baš toliko zaglibili? Gdje su nam volonteri, dobrovoljci, humanitarci, mladež, političke stranke i vladajući širokurani? I baš me briga za sve njih. Pogledaj se sam u ogledalo i upitaj: A jesam li ja mogao nešto uraditi za neko izbjegličko dijete? Što nisam? Ili možda misliš da je dovoljno lajkovati ovaj i druge slične tekstove? Jesam li bar na trenutak mogao nasmiješiti jedan osakaćeni dječiji pogled? Ili, gdje će ovo dvoje nejači večeras prenoćiti? I nemojte me, molim vas, lajkovati, ali zapišite bar nešto.



Zadnje dodane