Slušajte uživo:

Online radio UM

Gledajte uživo:

Radio u bojama

Slušajte uživo:

Radio Otvorena Mreža

ŽIVOTNE PRIČE HRABRIH LJUDI: Krugovi pakla kroz koje je prošao Abdulah Ahmić

26. 07. 2017 - 15:43
|
|
by udrimuski.ba
|
foto: udrimuski.ba

Krugovi pakla kroz koje je prošao Abdulah Ahmić

Heroj novog doba, fenomen, čovjek koji je smrti u oči gledao tri puta, a u strahu od smrti je živio od aprila 1992. godine do aprila ove godine kada je OTVORENA MREŽA učinila sve da mu vrati život dostojan čovjeka

Da je snimljen film po ovom scenariju sasvim sigurno bi bio svrstan u žanr naučne fantastike i bio bi jedan od najgledanijih filmova svih vremena. A kada čovjek ovo preživi, ovdje, kod nas, u našem komšiluku onda to prođe skoro nezapaženo.

Abdulah Ahmić je heroj novog doba, fenomen, čovjek koji je smrti u oči gledao tri puta, a u strahu od smrti je živio od aprila 1992. godine do aprila ove godine kada je OTVORENA MREŽA učinila sve da mu vrati život dostojan čovjeka koji su mu oduzeli rat, gubici najbližih, bolest. Redale su se filmske priče u njegovom životu jedna za drugom, svaka riječ iz tih priča ledi krv u žilama, a ovaj hrabri, uporni, vedri čovjek, nikada nije pokleknuo i predao se. Borac! Borac za život, za bolje sutra, ljepšu budućnost. 

Streljanje na kućnom pragu

Abdulah Ahmić je rođen 1963. godine u Ahmićima, malom mjestu pored Viteza. Odrastao je u punoj kući, sa dva brata, tri sestre, ocem i majkom. Živjeli su normalno, kao i sve porodice tada. Otac je radio, imali su malo seosko gazdinstvo, nešto zemlje za poljoprivredu, malu štalicu, a kuća je odisala srećom i harmonijom. Školovali su se, pomagali roditeljima i planirali budućnost. Sve do 1992. godine i nesretnog rata. Stradanja u Ahmićima svima su poznata...niko ne zna zašto jer su oduvijek na ovim prostorima svi zajedno živjeli bez ikakvih problema - odnosi između ljudi bili su više familijarni, nego komšijski.

Poslije nekoliko manjih sukoba krajem 1992. godine, 16. aprila 1993. godine sukobi su eskivirali. Znalo se ko u svakoj kući živi, koliko je članova porodice. Tako su rafal ispaljeni i na vrata Abdulaha Ahmića, a malo prije toga eksplodirala je bomba u prizemlju kuće i začula su se dva metka.

„Upali su u kuću, izveli mene i oca, a sestre i mama su ostale u kući. Dva vojnika su ostala uz nas, ostali su produžili dalje u susjedne kuće. Vidio sam mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. Prvo su rekli ocu da istupi jedan korak, znao sam šta nas čeka. Tražio sam od njih da se napijem vode. Usta su mi se sušila, nisam mogao gutati od straha, nisu mi dozvolili. Otac je istupio korak i sa udaljenosti od jednog metra upucali su ga u sljepočnicu. Krv je potekla. Pao je...Isto su i meni rekli. Gledao sam u oči vojnika, a on je sklanjao pogled. Ispalio je metak u mene, odmah se okrenuo i otišao. A ja, na pucanj sam se trznuo i osjetio metak kako prolazi uz sljepočnicu, niz obraz i pada na tlo. Samo sam osjetio krv i lažirao sam pad. Osjećao sam svaki dio tijela, preživio sam! Strah je bio prevelik da bih bilo šta čekao i počeo sam bježati. Gledao sam kako pale kuće, izvode komšije, bilo ih je na svakom koraku, nisam znao kuda ću. Pogledao sam prema ulici koja je bila svega 200-tinjak metara udaljena i vidio sam konvoj UNPROFOR-a. Pokušao sam dopuzati do ulice, do slobode, samo 200-tinjak metara, ali dok sam stigao na ulici nije bilo nikoga. Tu više nisam smio ostati i ušao sam u jedan mali otvor ispod ulice, ugazio u potok i sjeo na kamen. Gledao sam vojnike. Patrole su bile na svakih 5-10 metara. Nisam imao kud“, priča Abdulah Ahmić.

Cijeli dan je Abdulah proveo u potoku, čekao je noć. Odlučio je puzati potokom sve do teritorije koja je bila pod kontrolom Armije RBiH. Kada je nakon 100 metara puzanja izašao iz vode ugledao je jednu kuću koja je skoro izgorjela. Odlučio je ući u nju i malo se osušiti.

„Nažalost, vidjeli su me i vrlo brzo je osam vojnika opkolilo kuću. Nisu smjeli napadati jer su mislili da sam naoružan. Iščekivanje je trajalo do jutra kada je šest vojnika otišlo, a dvojica ostala. U selu je vladala tišina, muk, strah, jeza...samo se čulo pucketanje iz kuća koje su dogorjevale. Odjednom sam čuo glas moje majke koja me doziva, plače, ali ja ne smijem reagovati. Nadao sam se da će se bar one spasiti. Oko podneva primijetio sam da dolazi i Vojna policija koja je palila kuće i štale koje nisu bile zapaljene i došli su do kuće u kojoj sam se krio. Naredili su da se baci bomba u tu kuću. Ubacili su bombu koja je pala na metar-dva od mene. Malo sam se izmaknuo, nisam se imao iza čega skriti jer je kuća izgorjela. Bomba je eksplodirala, a mene opet Bog spasio. Samo sam osjetio kamenčiće kako su me posuli i ništa drugo. Ništa me ne boli, ne krvarim, ali sam opet legao i glumio da sam mrtav, kao u filmovima. U tom trenutku je jedan dječak, star svega 12-13 godina u maskirnoj uniformi sa puškom na rukama skočio na prozor i počeo gledati u mene. A, po nesreći puhnuo je vjetar i vatra se opet razgorjela. Počela mi je goriti majica, nisam više mogao trpiti i pomaknuo sam se. On je ostao iznenađen, skočio je s prozora i krenuo sa drugim stražarom po dinamit. Ja sam tada ustao i počeo dozivati i njih i komšije Hrvate koje sam ugledao u blizini“, prisjeća se Abdulah.

Pomoć komšija

Komšije su prišle i odlučili su mu pomoći. Odveli su ga do kuće u kojoj su bili zarobljenici, uglavnom žene i djeca. Komšinice Hrvatice su im donosile mlijeko da se oporave. Sutradan je došao vojnik HVO-a koji ih je obavijestio da idu na razmjenu. Međutim, dovezeni su u školu u Počulicu koja je bila u žičanoj ogradi sa velikim brojem stražara. Znali su da je riječ o logoru. Nakon sedam dana u logor je došao Crveni križ, evidentirani su zarobljenici i Abdulah je uz još četiri ranjenika razmijenjen kod Novog Travnika, na mostu preko Lašve.

„Tada sam saznao da su mi majka i sestre ubijene. Osjetio sam strašan, parajući bol u prsima, isti bol koji sam osjetio kada su mi ubijeni brat i otac, ali nadao sam se da će bar njih poštediti. Poslije svega nekoliko dana poštede zbog saniranja rana javio sam se u brigadu u našim selima i cijeli rat proveo između Zenice i Ahmića“, priča Abdulah koji je od rane mladosti, pa i tokom rata imao velikih problema sa bubrezima.“

Još kao 18-godišnjak išao je na regrutaciju za JNA u Sarajevo, ali nije prošao jer su mu bubrezi slabo radili. Poslije rata stanje se pogoršalo. Oženio se 1995. godine, zaposlio u Zenici 1997. godine i radio 10 godina. A onda su počeli veći problemi sa radom bubrega. Morao je u invalidsku penziju. 2009. godine bubrezi su otkazali skroz i krenule su dijalize. Počeo je život u oporavku od prethodne i pripremi za slijedeću dijalizu. Život u kojem stalno paziš šta jedeš, koliko piješ, jesi li se udaljio od kuće, ima li blizu ambulanta. Ni na koji način nije mogao brinuti o porodici, ništa raditi, pomagati...

„Osam godina sam išao na dijalizu. Osluškivao sebe, ali pratio šta se dešava oko mene. Slušao priče, pratio šta se radi, kako prolaze oboljeli i odlučio prijaviti se u OTVORENU MREŽU, svjestan činjenice da mi je jedino to spas. Znao sam, bio siguran sto posto, da mi ovdje niko drugi ne može pomoći. Pa mi nemamo liste čekanja, kadaverične trasnplantacije su vrlo rijetke, a meni je ponestajalo snage da se nosim sa bolešću. 2012. sam se prijavio u OTVORENU MREŽU. Zahvaljujući dobrim ljudima, prijateljima, vrlo brzo sam skupio novac i čekao poziv. Nalazio sam se treći put, oči u oči sa smrću. Počela mi se skupljati voda koja je išla prema plućima i srcu, uvođene su mi vanredne dijalize. Brzo sam se umarao, sve sam se teže kretao. Bio sam ograničen u svemu, kao da sam imao okove. Ali, nisam gubio nadu. Vjerovao sam u Batka, u OTVORENU MREŽU, u ovu ekipu koja radi čuda i nijednog trenutka nisam posumnjao u svoju novu šansu. Upravo ta nada me je sačuvala. Dočekao sam Batkov poziv, poziv čovjeka koji donosi sreću, nadu, život“, uzbuđeno priča Abdulah i dodaje kako se nije stigao obradovati od brige šta ga tek sada čeka.

ahmicnaslovnafinal

Konačno, OTVORENA MREŽA i nova šansa

Ali, smirio ga je Batko obećanjem da će sve biti u redu. Priprema za put je brzo obavljena, već je bio dogovoren termin, prevoz, nije bilo gubljenja vremena. Kompjuter u bolnici u Nici ovaj put izbacio je na prvom mjestu Abdulahovo ime. Na aerodromu ga je dočekala koordinatorica OTVORENE MREŽE Irma Kolja i krenuli su po novi bubreg, po novi život u Francusku.

„Irma se nije od mene odvajala. Stalno je bila na vezi sa mojom suprugom i sinom i to me je smirivalo, jer sam mislio na njih. OTVORENA MREŽA je učinila sve kako bih se osjećao što ugodnije, sigurnije, mirnije. Apsolutno ništa mi nije nedostajalo i imao sam tretman kao i pacijenti iz Francuske. Ni po čemu me nisu odvajali. Doktori, sestre, svi uposlenici u bolnici "Pasteur" u Nici vraćaju nadu u bolje sutra. Nevjerovatno je koliko je higijena na visokom nivou, koliko se u ovo sve daju doktori i medicinske sestre. Koliko žele da pomognu. Potpuno smireno sam čekao transplantaciju, nisam se bojao. Transplantaciju je u noći 27. aprila 2017. godine izveo najbolji tim francuskih ljekara na čelu sa dr. Elisabeth Cassuto. Nakon godinu dana skupljanja novca, te četiri godine čekanja sa 0 krvnom grupom na nacionalnoj listi čekanja Francuske, dobio sam šansu za novi život. Imao sam jednu psihičku krizu, ali kafa sa mojom koordinatoricom Irmom je i to riješila. Francuski doktori su rekli da je ovo školski primjer kako treba da protekne jedna transplantacija bez komplikacija. Samo 10 dana nakon transplantacije vratio sam se kući“, kaže Abdulah Ahmić koji danas ide na redovne kontrole u Tuzlu i ima odlične nalaze.

 

Zadnje dodane