Slušajte uživo:

Online radio UM

Gledajte uživo:

Radio u bojama

Slušajte uživo:

Radio Otvorena Mreža

ISPOVIJEST: Samir Šestić-Zahvaljujući Otvorenoj mreži i dobrim ljudima pobijedili smo smrt

15. 06. 2017 - 10:07
|
|
by udrimuski.ba/otvorena mreza/Redakcija
|
foto: udrimuski.ba

Voditi borbu za život djeteta je najteža, najiscrpljujuća i najneizvjesnija borba. Momente kada dijete lebdi između života i smrti ne može nijedna riječ opisati, kao ni snagu koju roditelji dobijaju u tim momentima. Ne osvrću se ni na šta, ne boje se nikoga, ne prezaju ni od čega. Krici majki koji ne izlaze iz nijemih usta, molitve očeva koje tresu jaka, muška tijela, snaga djece koja se bore za život poznata je itekako, svima nama, u Otvorenoj mreži.

Operacija slijepog crijeva- Zato, svaka dobro završena priča, pobjeda u svakoj bici znači neizmjerno mnogo. Jedna od takvih borbi, iz koje je kao pobjednik izašao Faris Šestić vraća vjeru u ljude, ljubav, porodicu...

- 25. aprila 2013. godine Farisa je zabolio stomak. Bol je bila jaka, nesvakidašnja, te smo odlučili potražiti ljekarsku pomoć. Odmah smo upućeni na Pedijatrijsku kliniku gdje je nakon pregleda odlučeno da Faris hitno operiše slijepo crijevo. Svaka operacija kod roditelja izaziva zebnju i strah, iako je bilo riječi o rutinskoj operaciji, nismo imali mira. Brzo je sve završeno i Faris je prebačen u sobu. Međutim, stvari su se počele komplikovati, rana se upalila, uključene su jake doze antibiotika, ali stanje se nije mijenjalo. Nažalost, naši ljekari nisu imali vremena voditi računa o tome koliko Faris unosi vode, da li izmokrava dovoljne količine tečnosti, te smo mi prilikom jedne od posjeta primijetili da je dijete oteklo i da je neophodno poduzeti nešto, započinje svoju ispovijest Samir Šestić, otac trinaestogodišnjeg Farisa koji je od tog momenta prošao pakao u borbi za život.

Farisu Šestiću je uključena terapija koja nije dala rezultat i nedugo nakon toga on je završio na intenzivnoj njezi Pedijatrijske klinike, jer je došlo do zastoja u radu bubrega. Dijaliza koja je uključena dovela je do zastoja srca i krvarenja na nos, usta, uši....

farisUM

- Četiri dana su se doktori borili da zaustave krvarenje i kada su u tome uspjeli, morali su inicirati komu kako bi se organizam smirio. Nakon mjesec dana pokušalo se lagano buđenje, ali Faris nije reagovao, nije se budio. Bilo je očito da se nešto dešava i urađen je snimak mozga koji je pokazao da je Faris prilikom krvarenja imao i dva moždana udara. Da bi lakše otklonili flekice od krvi na mozgu, trebalo je uključiti terapiju, ali pošto bubrezi nisu radili terapija nije uključena. Ljekari su digli ruke, samo su nijemo posmatrali njegovo stanje, nemoćni da bilo šta urade. Konstatovano je da od Farisa praktično nema ništa, da iako preživi, Faris neće više nikada progovoriti, hodati, vidjeti. Ipak, jedne večeri Faris je ostvario komunikaciju sa medicinskom sestrom i naša bitka za Farisa je počela, prisjeća se Samir.

Nema predaje- Fleke od izljeva krvi na mozak su se počele razilaziti, ali, bubrezi nisu imali funkciju, dijete nije vidjelo, nije hodalo. Roditelji su ga svakodnevno vodili na fizikalne terapije, pomaka nije bilo. Vrtjeli su se ukrug, niko ništa nije poduzimao. Odluka je pala. Nema predaje! Samir i Enesa Šestić su odlučili tražiti pomoć za svoje dijete. Bili su spremni otići i na kraj svijeta, samo da njihovom djetetu bude bolje.

- Supruga i ja smo odlučili da tražimo bilo kakvo izmještanje vani, ali naišli smo na ljutnju i neodobravanje tadašnje direktorice klinike. Odgovorili su nam da se za naše dijete nigdje ne može napraviti ništa. Nakon insistiranja, ponuđen nam je Beograd što smo objeručke prihvatili. Bilo nam je važno čuti još nečije mišljenje. Kada smo stigli u Beograd, shvatili smo da nismo izmješteni na osnovu ugovora između država BiH i Srbije, odnosno Pedijatrijske klinike u Sarajevu i Univerzitetske dječije klinike u Tiršovoj. Oni uopće nisu znali da mi dolazimo, ali su odmah prihvatili dijete, a sve ostale stvari ostavili za poslije. Imali smo sreću da je šef Nefrologije bila dr. Amira Peco, Mostarka koja nije mogla povjerovati u kakvom stanju je dijete poslano u Beograd. Faris je odmah prebačen na intenzivnu njegu, a nama je rečeno da je on opet u Božijim rukama, prisjeća se Samir Šestić najtežih momenata.

Samir napominje i da je sanitetsko vozilo koje je Farisa prevezlo iz Sarajeva u Beograd bilo apsolutno neuslovno, zavojima vezani aparati za mjerenje pritiska i boca sa kisikom, baterije za aparat koje su oni morali kupiti....

Sve je to primoralo Samira da posudi od svoje firme, Coca Cola, službeni automobil kako bi pratio vozilo Hitne pomoći, u slučaju da ostane u kvaru da preuzme dijete.

Farisu je u Beogradu uključena lagana dijaliza u trajanju 72 sata, koja ne opterećuje srce, jer se konzilij ljekara bojao da neće srce izdržati. Nakon tri dana, Faris je iz intenzivne njege prebačen u sobu.

- Supruga je mogla biti s njim. Ja sam imao puno obaveza van bolnice i nije bilo dozvoljeno da ulazim. Dane sam provodio na terasi ispod prozora, a u pauzama sam pokušavao riješiti papire, jer dokumenti s kojima smo došli u Beograd nisu značili ništa. Shvatio sam da iz Beograda ne mogu ništa napraviti i odlučio sam se vratiti u Sarajevo, pokušati dobiti rješenje o plaćanju troškova. Postigao sam dogovor u Zavodu zdravstvenog osiguranja KS-a i pristali su nam pomoći plaćanjem dijela troškova u Beogradu. A, u međuvremenu su i moje kolege iz firme u kojoj sam ranije radio, Profesionalne vatrogasne brigade stupili u kontakt sa jednim od visokih sveštenih lica Srpske Pravoslavne crkve u Beogradu i zamolili za pomoć. Taj gospodin, kojem smo jako zahvalni, uspio nam je pomoći na način da su nas u Beogradu tretirali kao građane Srbije bez zdravstvenog osiguranja, te su nam troškovi prepolovljeni. Jedan od razloga moga dolaska u Sarajevo bio je i pokušati dogovoriti susret sa Almirom Ćehajićem Batkom. Uspio sam, i toga momenta sve kreće kako treba. Batko je uzeo sve u svoje ruke. Akcija je pokrenuta, digla se cijela BiH, ustvari, čini mi se cijeli svijet je stao uz nas da nam pomogne, kaže Samir.

Molbe bez odgovora- Samir i Enesa su slali molbe i nalaze svog dječaka u bolnice u Tursku, Austriju, Englesku....ali sve se završavalo na tome. Jedino je Beč odgovorio da bi mogli pomoći, ali tek za šest mjeseci. Međutim, Faris nije imao vremena.

- Batko nam je ponudio program Toulouse, a ja sam još čekao odgovor iz Heidelberga. Nekako mi se činilo da bi Njemačka ipak bila bolji izbor. Sjećam se toga dana, padala je kiša, ja sam se vratio u Beograd, supruga i sin me na klinici sa nestrpljenjem čekaju kako bih im donio dobre vijesti, a meni je javljeno da nas je Heidelberg odbio. Nisam znao kako im izaći pred oči, šta reći, za koju slamku se uhvatiti. Hodao sam Beogradom bez cilja, bez snage, utučen, srušen na samo dno. Iako je uz nas bio veliki broj prijatelja, rodbine, poznanika, osjetio sam se potpuno bespomoćno i izgubljeno. Ni dan danas ne znam kako sam se našao na sasvim drugom dijelu Beograda, pored Ušća, kada me je pozvao Batko i rekao da hitno idem u bolnicu, jer je dr. Arnaud Garnier javio da prima Farisa u Francusku. Odjurio sam u bolnicu, i sudbina je bila da dežurna bude naša draga dr. Amira Peco u Beogradu, bez koje bi sve puno teže išlo, a dr. Garnie u Francuskoj. Ja sam samo dao email dr. Peco i sve je završeno. Oni su stupili u kontakt, razmijenili potrebne informacije i počela je Farisova priprema za put, priča Samir Šestić

faris2

Iako je Otvorena mreža nudila privatni let, Faris je na beogradskoj klinici pripremljen toliko dobro da je mogao podnijeti obični, civilni let. Međutim, jedino je JAT pristao na redovni let primiti bolesnog dječaka, sve su druge kompanije tražile mišljenje njihovih ljekara na koje se trebalo čekati nekoliko dana, a vrijeme je isticalo.

Program Toulouse- Dolazak u Francusku bio je novi šok za desetogodišnjeg dječaka. Novi doktori, jezik, okruženje, ali zahvaljujući ekipi iz Otvorene mreže sve razlike su brzo nestale.

- Oporavak našeg djeteta je krenuo uzlaznom putanjom. Uz nas je stalno bila ekipa Otvorene mreže, obilazio nas je i Batko i to je bila dodatna snaga i energija u najtežim momentima. U Francusku smo došli u septembru 2013. godine, a u Sarajevo smo se vratili krajem novembra, poslije niza pretraga, operacija, borbe. Bubrezi su izvađeni, jer su pravili veliki problem sa pritiskom. Srce je bilo slabo, jer su sve do tada pogrešno urađene dijalize napravile velike probleme, ali sve se uspjelo sanirati i doktor je odlučio dati Farisu još malo vremena da se odmori od svega, oporavi i vratimo na operaciju koja je zakazana za 14. april. U Toulouse smo se vratili 31. marta 2014. godine, 14. aprila 2014. Faris je transplantiran , a 25. aprila 2014. u Toulousu je izašao iz bolnice potpuno zdrav. Majka Enesa je ponovo rodila svoje dijete, kazao je Samir Šestić koji je tokom operacije bio rastrzan između bolnice u kojoj je njegovoj supruzi eksplantiran bubreg, i druge bolnice u kojoj je njihovome sinu transplantiran bubreg.

Faris se ovih dana priprema na treću kontrolu u Tolouesu i jedva čeka da dođe na mjesto gdje mu je bilo lijepo. Uprkos borbi, bolovima, neizvjesnosti, ovaj dječak obožava Francusku.

faris1

- Jedva čekam da vidim medicinske sestre koje su uvijek ljubazne, doktore koji uvijek imaju vremena za nas, koji pričaju sa nama kao sa svojim drugarima, kaže Faris koji je završio osmi razred OŠ Isa-beg Ishaković

Faris, zahvaljujući Otvorenoj mreži i dobrim ljudima, danas uživa u košarci, izletima, prirodi, ali najviše u gledanju televizije i igranju igrica. Baš kao i svi njegovi vršnjaci. I što je najvažnije, može piti vode koliko hoće i kad god hoće!

Pacijent i u Sarajevu- Faris je u Sarajevu pacijent Doc.dr Danke Miličić-Pokrajac.

- Izuzetno smo zadovoljni saradnjom sa docenticom Dankom koja ima mnogo razumijevanja za našeg Farisa, znanja i umijeća, ali kod nas je inače veliki problem sa posttransplantacionim periodom. Faris je prvi takav pacijent na Pedijatrijskoj klinici u Sarajevu. Naši doktori su sasvim sigurno jako dobro educirani da vrše transplantacije, ali pitanje je šta sa pacijentima poslije transplantacije, terapijama, kontrolama, posvećenošću pacijentu? Nema reagensa, i mnogih drugih stvari koje su neophodne u posttransplantacionom periodu, ističe Samir Šestić.

Zadnje dodane