Slušajte uživo:

Online radio UM

Gledajte uživo:

Radio u bojama

Slušajte uživo:

Radio Otvorena Mreža

POUČNA I MUDRA PRIČA: Vrabac kod psihijatra

15. 05. 2017 - 20:00
|
|
by udrimuski.ba / Poučne priče
|
foto: Ilustracija

VRABAC KOD PSIHIJATRA

"Sljedeći, molim!" - reče psihijatar i začudi se kad ugleda jednog vrapca kako ulazi u ordinaciju. No, on brzo dodje sebi i pozdravi vrapca tako što mu se nakloni i uze u svoju veliku ljudsku ruku desno krilo pacijenta.
"Što vas dovodi k meni?" - upita doktor pokušavajući sakriti zaprepaštenje.
"Gospodine doktore", reče vrabac i sleti na stolicu za pacijente. "Vjerujem da mi još samo vi možete pomoći."
"Pa, vidjet ćemo," reče doktor, "recite, gospodine vrabac, zašto dolazite k meni?"
Vrabac obori glavu i pogleda jednim okom u profesora. "Moja majka vrabica je sa sela i ja sam na selu odrastao, ali kasnije, nakon njezine smrti, preselio sam u grad, htio sam više vidjeti, više učiti...i sad sam vrlo nesretan."
"Znači gradski život vam ništa ne doprinosi?", upita profesor.
"Život u gradu je dobar, u osnovi i nije ništa drugo nego život na selu. Teškoće koje ne mogu svladati su i ovdje iste kao i tamo." Zatim vrabac duboko uzdahnu i nastavi dalje: "Moja majka je bila jako vesela. Voljela je svaki dan i cijeli svoj život. Brinula se za naše dobro, imali smo uvijek dovoljno za jelo, ali ona bi imala vremena i da cvrkuće s drugim vrabicama, da leti po svijetu i da nas uči nove pjesme. Ja sam mislio da je to normalan način života, jer ona nam je često pričala o tome.  I ja se nisam nikada brinuo, letio sam tamo kuda sam htio, pjevao sam kako sam htio, zastao sam tamo gdje sam želio. Medjutim što sam više upoznavao druge vrapce, to sam više shvaćao da sam ja drugačiji od ostalih. To me dosad nije smetalo jer su mi svi zavidjeli na mojoj radosti. Ja živim rado i želim svima reći kako je lijepo biti na ovom svijetu. U povjerenju, ja sam poznat kao skladatelj mnogih novih vrapčijih pjesama." A onda mali vrabac utonu, pun jada i nevolje u svoju stolicu i ispriča dalje:"Sad sam upoznao jednu vrabicu koja mi se jako sviđa. Za mene je važno što ona misli, a ona misli kao i mnogi drugi - Mora se misliti na budućnost, štedjeti i skupljati crve, graditi veliko gnijezdo (po mogućnosti s terasom) za cijelu budućnost. To me je učinilo jako nesigurnim. Ona je rekla da ne spoznajem pravo znakove vremena, da se moram prilagoditi drugima, cijeli svijet se brine za budućnost, a ja nisam sasvim normalan što ovako živim. Zato i jesam ovdje kod vas, gosp. doktore, i ja bih želio postati normalan, ali nikako ne mogu zaboraviti kako sam dosad sretno živio, bez ikakvog tereta i u potrazi za novim uvijek sam bio sretan, a sad to uopće nisam. Možete li mi pomoći gosp. doktore?"
Prođe duži moment šutnje.
"Ne", reče profesor najblaže što je moguće da ne bi malog Franju previše iznenadio. "Ne, ja vam ne mogu pomoći zato što vam zavidim."
"Zavidite?! Meni?!", upita vrabac.
"Da. Vidite, u mojoj praksi razgovaram svakodnevno s ljudima koji su izabrali drugi put, koji misle kao i vaša vrabica. Većina njih je već sagradila gnijezdo za svoju budućnost. I zbog samog truda i napora su zaboravili na smijeh i pjevanje. Zaboravili su gledati dalje od ruba svog gnijezda, zaboravili su da je svijet velik i pun lijepih stvari. Oni se trude da njihovo gnijezdo bude sve veće i raskošnije, a ljute se na svoju djecu koja u velikoj radoznalosti sjede na rubu gnijezda i pokušavaju odatle odletjeti. Previše smo mi djeca svog vremena i uz to previše volimo sigurnost i udobnost. Zato vam zavidim na toj snazi da živite u vanjskoj nesigurnosti, a u unutarnjoj radosti. Ja vam mogu dati samo jedan savjet - ostanite takvi kakvi jeste, vaša vrabica će moći od vas mnogo naučiti." Profesor pogleda vrabca preko ruba svojih naočala, a vrabac spusti glavu i pokuša sakriti radost u svojim okruglim očima.
"Znači da sam sasvim normalan?!", morao je još jednom upitati i uz to se zacrveni.
"Zavidno normalni!", potvrdi profesor i uzdahnu dok je ispraćao vrapca do vrata.



Zadnje dodane

Preporučujemo